Arhivi koji ruše mitove: Crna Gora, Osmansko carstvo i istina koja se prećutkuje
Ko god je spreman da čita, moraće da prihvati ono što arhivi pišu: Crna Gora nije bila Srbija, Crnogorci nijesu bili Srbi i nikada im to nije nametnuto. Sve ostalo je politika, ne istorija

Da bi se jednom zauvijek srušio mit o „istorijskom jedinstvu“ Crnogoraca i Srba, dovoljno je pročitati nekoliko desetina stranica autentičnog osmanskog arhivskog materijala. Arhivi ne poznaju ideologiju ni propagandu oni bilježe činjenice.
Osmanski defteri, fermani i administrativni zapisi jasno razdvajaju Crnu Goru od srpskih zemalja administrativno, politički i vojno. Dok su srpske oblasti bile duboko integrisane u osmanski poreski i feudalni sistem, Crna Gora je postojala izvan njega: kao poseban, autonoman i trajno nepokoren prostor. Ta razlika nije nijansa, već suština.
Osmanska imperija nikada nije pokušala da poništi crnogorsku nezavisnost, niti da ukine Crnogorsku crkvu. Crnogorska crkva nije nastala po nalogu sultana ili bilo koje strane vlasti, već je bila autentična institucija, neraskidivo vezana za državu i narod.
Sultani, veliki veziri i paše poštovali su Crnu Goru i njene vladare. Najjasniji primjer je knjaz, a potom kralj Nikola Petrović, jedini balkanski vladar koji je dva puta zvanično posjetio sultana Abdulhamida u Carigradu, uz najveće osmanske počasti. Sultan je lično priredio večeru u njegovu čast, u prisustvu najviših paša i velikih vezira, držeći mu čak i čas istorije o Crnoj Gori.
Osim večere, Knjazu Nikoli su darovani dvije jahte, uniforme za Perjanike, poseban konac za dvorske uniforme, i dvorac na Bosforu. Sve to jasno pokazuje poštovanje prema državnosti i vojnoj tradiciji Crne Gore. Posebnu ulogu u ovom priznanju imao je Abdulhamidov zet, Šemsi Paša Biševac, koji je doprinio tome da Knjaz Nikola i Crna Gora budu uvršteni među najpriviligovanije i nezavisne države Evrope položaj koji nijedna druga balkanska država tada nije imala.
Za istraživače istorije, fascinantna je činjenica da su 110–115 miliona perfektno sređenih arhivskih stranica Osmanskog carstva deponovane u Vojni osmanski arhiv u Istanbulu, uključujući podatke o Crnoj Gori i njenom jedinstvenom statusu. Ovi izvori jasno potvrđuju autonomiju, međunarodni ugled i poštovanje koje je država i njen narod uživao.
Uprkos ovim dokazima, kasniji narativi pokušali su da Crnu Goru i Crnogorce svode na „ogranke srpstva“. Kada nema arhiva stvaraju se legende. Kada nema dokaza proizvode se parole. Istorija se ne piše po potrebi, već po izvorima.
Ko god je spreman da čita, moraće da prihvati ono što arhivi pišu: Crna Gora nije bila Srbija, Crnogorci nijesu bili Srbi i nikada im to nije nametnuto. Sve ostalo je politika - ne istorija.