Kako je Njujork tajms 1923. pisao o protjeranom crnogorskom premijeru Jovanu S. Plamencu: "Vjerujem u vaskrsenje svoje zemlje"

U proljeće 1923. godine, dok se Evropa već navikavala na fašizam, nasilne aneksije i političke progone, sudbina Crne Gore i njenih legitimnih predstavnika preselila se preko Atlantika. Među njima je bio i Jovan S. Plamenac, bivši crnogorski ministar, predsjednik Crnogorske narodne skupstine i premijer Vlade Kraljevine Crne Gore u egzilu (1919-1921), ali i politički vođa crnogorske suverenističke emigracije, borac za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore protiv velikosrpske okupacije i nasilne aneksije izvršene krajem 1918.

Protjeran iz Italije po nalogu fašističke vlade Benita Musolinija nakon dogovora sa režimom Kraljevine SHS, Plamenac je utočište potražio u Sjedinjenim Američkim Državama.

Njegov dolazak u Ameriku, administrativne prepreke, političke kontroverze i jasne poruke o statusu Crne Gore zabilježio je jedan od najuticajnijih svjetskih listova – The New York Times.

U tekstu objavljenom 28. aprila 1923. godine, ovaj prestižni list ne samo da izvještava o proceduri prijema bivšeg crnogorskog premijera na Elis Ajlendu, već svjedoči o tadašnjem međunarodnom poretku, pravnom kontinuitetu crnogorske državnosti i upornom pokušaju da se glas porobljene zemlje ne utiša.

U nastavku donosimo integralni prevod tog teksta, kao dragocjeno istorijsko svjedočanstvo koje baca snažno svjetlo na političku sudbinu Crne Gore i njenu borbu za Pravo, Čast i Slobodu.

"Primaju bivšeg premijera, ali uz jamčevinu; Nalog Ministarstva rada oslobađa Crnogorca sa Elisa Ajlenda.

Po nalogu Ministarstva rada u Vašingtonu, Jovan S. Plamenac, samoproglašeni predsjednik vlade politički nepostojeće monarhije Crne Gore, koji je po dolasku ovamo u subotu bio upućen na Elis Ajlend, juče je primljen u ovu zemlju uz polaganje jamčevine.

Kako Plamenac ne govori engleski, njegov slučaj je pred komesarom zastupala gospođica Vera Petrović, mlada kćerka dr Vladimira Petrovića, čije posjetnice ga predstavljaju kao izvanrednog i opunomoćenog ministra Crne Gore. Ona je komesaru Todu saopštila da je Plamenac dvije godine bio zarobljenik Austrijanaca i da je došao ovamo isključivo u ličnoj misiji, koja će trajati svega nekoliko mjeseci.

Plamenac je putovao sa diplomatskim pasošem koji je izdala crnogorska Vlada 1920. godine, a koji je 2. aprila ove godine ovjeren u Američkom konzulatu u Rimu, uz sljedeću napomenu:

„Gore navedena viza odobrava se u skladu sa uputstvima primljenim od Američke ambasade u Rimu, datiranim 2. aprila. Ambasada je ovlašćenje za izdavanje ove vize dobila od Stejt departmenta pod datumom 1. aprila.“

Istaknuto je da Imigraciona služba po ovlašćenjima ima prvenstvo nad konzularnom službom. Putnik može biti potvrđen od strane diplomatskog kora, a ipak biti neprihvatljiv zbog mentalnih ili fizičkih razloga, ili zbog popunjene kvote zemlje iz koje dolazi.

U slučaju Plamenca, službenici na Elis Ajlendu nijesu bili sigurni kakvu proceduru treba primijeniti zbog političkih komplikacija koje proizlaze iz ujedinjenja Crne Gore sa Jugoslavijom, čija je kvota već popunjena. Komesar Tod je zato pitanje uputio Vašingtonu. Takođe su primljena uputstva da se dopusti ulazak i Mihailu Tomiću i Aleksandru Đokiću, pomoćnicima Plamenca.

Teškoće tokom intervjua

Grupa je otišla u hotel „Netherland“, gdje je bio zakazan intervju sa Plamencem, kome su se njegovi sunarodnici uvijek obraćali sa „Vaša ekselencijo“. Intervju je bio praćen jezičkim poteškoćama, koje su prevazilažene prenošenjem pitanja Plamencu preko engleskog, francuskog, italijanskog i, konačno, srpskog jezika.

Da li je tokom tog procesa prevođenja i ponovnog prevođenja snaga Plamenčevih izjava bila oslabljena, sagovornik vjerovatno nikada neće saznati, ali mu se činilo da su mnogi dugi Plamenčevi odgovori zahtijevali svega pola tuceta engleskih riječi da bi se prenijela njihova suština.

Svedena na jednu izjavu, Plamenčeva poruka američkom narodu glasila je ovako:

„Povodom mog dolaska u Sjedinjene Američke Države, mnogi listovi su objavili netačne izvještaje o crnogorskom pitanju, o meni lično i o svrsi moje posjete - bez sumnje u dobroj namjeri, ali nedovoljno obaviješteni. Tako je pogrešno navedeno da sam došao da u Njujorku osnujem crnogorsku vladu; takođe da sam bio pukovnik u crnogorskoj vojsci i da sam tokom rata bio diplomatski predstavnik Crne Gore u Carigradu“.

„Umjesto toga, moja karijera je bila isključivo politička i parlamentarna: bio sam poslanik u Crnoj Gori, državni savjetnik, član vlade i predsjednik vlade. Najzad, 1918. predvodio sam ustanak protiv francusko-jugoslovenskih okupacionih trupa, koje su samovoljno i nasilno proglasile aneksiju Crne Gore Jugoslaviji.

Ustanak je bio zamišljen, organizovan i vođen od strane mene lično, a obustavljen po mom naređenju nakon apela predsjednika Vilsona, upućenog iz Pariza, da se poštedi prolijevanje krvi, uz obećanje crnogorskom narodu potpune obnove njegovih sloboda i njegove države, na isti način kako je to bilo priznato Belgiji i Srbiji.

Nade u slobodu naroda

„Na Mirovnoj konferenciji u Parizu branio sam stvar svoga naroda. Javnosti je poznato da se crnogorski narod drži u potčinjenosti od strane jugoslovenskih trupa; ipak, suverenitet Crne Gore ovom okupacijom nije pravno poništen. Za mnoge države Crna Gora i dalje postoji kao suverena država de facto i de jure. Što se tiče Sjedinjenih Američkih Država, Crna Gora za njih uvijek postoji de jure, jer ova zemlja nikada nije potpisala nijedan međunarodni ugovor kojim bi priznala ukidanje suvereniteta Crne Gore“.

Govoreći o svom pasošu, rekao je da vjeruje da su Sjedinjene Američke Države dozvolile izdavanje vize, vođene simpatijama koje Vlada gaji prema njegovom narodu. Plamenac je izjavio da je razlog njegovog dolaska ovamo sasvim privatne prirode i da će se u ovoj zemlji zadržati samo kratko vrijeme.

„Da li vjerujete da će autonomija Crne Gore biti obnovljena?“

„Kao rodoljubivi Crnogorac, čvrsto vjerujem u vaskrsenje svoje zemlje i da će nepravde učinjene mome narodu biti ispravljene.“

Na kraju intervjua, Plamenac je izjavio da su Sjedinjene Američke Države i Crna Gora bile jedine dvije nacije koje su ušle u Svjetski rat sa nesebičnom namjerom, bez ikakve ideje o teritorijalnom dobitku.

„Kao što je Srbija, napadnuta od Austrije, pozvala Crnu Goru u pomoć, tako su Saveznici pozvali Sjedinjene Američke Države da pomognu u dobijanju rata“, dodao je, zaključuje se u tekstu Njujork tajmsa.