Washington Post: Iranski režim je uhvaćen u spiralu smrti

Zamislimo sastanak koji se u petak održava u iranskom Vrhovnom savjetu za nacionalnu bezbjednost, dok njegovih dvanaest članova razmatra ustanak koji se širi zemljom. Tvrda struja obećava „odlučan obračun“ kako bi slomila demonstrante, baš kao što je to učinjeno 2017, 2018, 2019, 2022. i 2023. godine, piše Washington Post.

Međutim, predsjednik Masud Pezeškijan i njegovi saradnici gledaju iste snimke nasilne pobune koje kruže svijetom. Moraju shvatiti da se ovi protesti stalno vraćaju zato što se režim raspada — politički i ekonomski — i cijela zemlja to zna. Svaki talas represije rađa buduće proteste. Režim može ugasiti ovaj požar, ali šta je sa sljedećim, i onim nakon njega?

Režim na putu ka katastrofi

Iranski režim ide jednosmjernom ulicom ka katastrofi. Visoki evropski diplomata u Teheranu podijelio je tu procjenu sa mnom prije nekoliko godina i ona je i dalje tačna. Iran ima snažne bezbjednosne alate, ali oni rđaju. Režim nije uspio da zaštiti svoje saveznike — Hamas u Gazi, Hezbolah u Libanu i predsjednika Bašara al-Asada u Siriji. A što je najvažnije, Iran nije uspio da zaštiti sam sebe od izraelskog sistematskog napada u junu. Režim trpi niz poraza, navodi Washington Post.

„Islamska Republika danas je režim zombija“, tvrdi Karim Sadžadpur iz Carnegie Endowment for International Peace. „Njena legitimnost, ideologija, ekonomija i vođa su mrtvi ili na samrti. Ono što je održava u životu jeste smrtonosna sila. Ubija da bi živjela i živi da bi ubijala. Brutalnost može odgoditi sahranu režima, ali mu ne može vratiti puls“, kaže Sadžadpur.

Ajatolah Ali Hamnei, vrhovni vođa, u petak je održao prkosan govor, tvrdeći da su demonstranti „gomila vandala“ koja pokušava da ugodi američkom predsjedniku Donaldu Trampu. No Hamnei, slab ali nepopustljiv u 86. godini, srce je problema režima i živi dokaz njegove iscrpljenosti. Takođe, ne postoji očigledan nasljednik nakon smrti predsjednika Ebrahima Raisija u padu helikoptera 2024. godine.

Šta može učiniti Vašington?

Kako Sjedinjene Američke Države najbolje mogu pomoći pobunjenicima? Tramp je zaprijetio vojnim kažnjavanjem ukoliko Iran masakrira sopstvene građane, ali mu režim vjerovatno neće dati taj povod: Iran je u ranijim protestima izbjegavao obračun u stilu Tjenanmena i vjerovatno će to učiniti ponovo. Administracija predsjednika Trampa može sa saveznicima dodatno pojačati pritisak. To je jedan od razloga zašto bi Tramp trebalo da izbjegava udaljavanje prijatelja svojom opsesijom Grenlandom — potrebni su mu za rješavanje većeg pitanja Irana, piše Washington Post.

Teže pitanje za Vašington jeste da li bi trebalo prokrijumčariti Starlink terminale kako bi se prekinuo internet-mrak koji je Teheran nametnuo u petak. Administracija predsjednika Bajdena razmatrala je tu strategiju tokom protesta „Žena, život, sloboda“ 2022. i 2023. godine, ali je od nje odustala, plašeći se da bi to moglo ugroziti ključne krijumčarske rute koje koriste CIA i izraelske obavještajne službe. Možda ovoga puta korist nadmašuje cijenu.

Ove sedmice protesti su se proširili na svaku iransku regiju i svaku etničku grupu, ali još nijesu dostigli intenzitet ustanka iz 2022. i 2023. godine. Taj spontani masovni pokret započeo je kada su žene izašle na ulice osuđujući smrt u pritvoru Mahse Amini, koja je bila uhapšena jer je odbila da nosi maramu. Režimski obračun rezultirao je sa 551 poginulom osobom i više od 22.000 uhapšenih, prema izvještajima organizacija za ljudska prava. Bezbjednosne snage ubile su 104 osobe u događaju poznatom kao „Krvavi petak“ u septembru 2022. godine.

Protesti su se vratili, ali ovaj put drugačiji

Uprkos nasilnom gušenju pobune, tri godine kasnije izbila je nova. Nema vođu i možda nema jasan pravac, ali je snažna. Do ponedjeljka su protesti zabilježeni na više od 340 lokacija u svih 31 iranskoj pokrajini, prema Iran Wireu, onlajn mediju. Tokom sedmice demonstracije postaju sve šire i nasilnije, što pokazuju snimci na internetu, navodi Washington Post.

Ovogodišnji ustanak više pokreće bijes zbog iranskih ekonomskih neuspjeha nego zbog represivnih islamskih pravila mula. Godišnja stopa inflacije u Iranu porasla je na 42 odsto u decembru, a valuta je prošle godine izgubila više od polovine vrijednosti. Još jedna razlika ove godine jeste to što mnogi demonstranti podržavaju Rezu Pahlavija, sina iranskog šaha zbačenog u revoluciji 1979. godine. To ovoj pobuni daje konzervativniji, persijski nacionalistički ton i možda pogled okrenut ka prošlosti. Možda je ovo iranski „MIGA“ trenutak, navodi WaPo.

Neizvjesno je da li su tvrdolinijaši režima ove godine izgubili oštricu. Poput Sovjetskog Saveza u posljednjim godinama, bezbjednosne agencije su možda izgubile ideološku posvećenost i disciplinu. Bespomoćno su gledale kako su njihove snage poražene u Gazi, Libanu i Siriji. I same su trpjele istu pošast inflacije i ekonomske stagnacije kao i ostatak nacije. Nijesu slomljene, ali djeluju krhkije nego ranije.

Tonu sve dublje

Vratimo se onome što prolazi kroz glave tih 12 članova Vrhovnog savjeta za nacionalnu bezbjednost. Znaju da Iran stagnira. Budžet za sljedeću fiskalnu godinu vjerovatno će povećati poreze i smanjiti subvencije kako bi se finansirala odbrana. Očekuju političku tranziciju koja će doći kada Hamnei umre, ali za sada posrću naprijed kao ranjena i obeshrabrena nacija, piše Washington Post.

Dok članovi savjeta gledaju prema jugu, preko Persijskog zaliva, ka Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, vide susjede koji jure u zagrljaj vještačke inteligencije i dinamične ekonomske budućnosti. U međuvremenu, oni se drže represivnog, nazadnog režima koji jedva može da prehrani sopstveni narod. Revolucije je nemoguće predvidjeti. Ali kad pogledate Iran, jasno je da će se prije ili kasnije nešto slomiti, zaključuje Washington Post.