Organizovane kriminalne grupe sa Balkana imaju razvijene veze u Venecueli, što potvrđuju brojne zapljene kokaina, hapšenja i sudski postupci. Međunarodne agencije, poput EUROPOL-a i INTERPOL-a, označavaju ih kao ključne aktere u krijumčarenju kokaina iz Latinske Amerike u Evropu. Venecuela ima značajnu ulogu kao tranzitna država, jer predstavlja strateški izlaz ka Atlantiku, odakle se droga transportuje direktno u Evropu ili preko Zapadne Afrike.
Ipak, kako ističe Saša Đorđević iz Globalne inicijative za borbu protiv transnacionalnog organizovanog kriminala (GI-TOC), Venecuela nije primarna tačka za balkanske grupe. Daleko važniju ulogu imaju Kolumbija, Brazil i u posljednje vrijeme Ekvador. Hapšenje venecuelanskog lidera Nikolasa Madura i akcije SAD-a, prema njegovoj procjeni, neće bitno poremetiti ove mreže, jer su izuzetno prilagodljive i brzo pronalaze alternativne rute.
Veze balkanskih kriminalnih grupa s Venecuelom posebno su razotkrivene zapljenom pet tona kokaina kod Arube 2020. godine, kada je uhapšeno 11 crnogorskih državljana. Istrage su tu pošiljku povezale sa kriminalnom mrežom iz Srbije, bliskom kavačkom klanu iz Crne Gore. Međunarodni izvještaji ukazuju da Venecuela ostaje ključna tranzitna zona zbog slabe kontrole, kombinovanja pomorskog i avio-saobraćaja i duboke infiltracije kriminala u državne strukture.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Venecuelanske veze kriminalnih grupa sa Balkana i šverc kokaina

Na Balkanu se nikada ne zna šta će se desiti sa prošlošću a revizije istorije bi bilo znantno manje da se Jugoslavija sa fašistima i saradnicima obračunala drugačije, kao pravna država, poručeno je u podkastu "Akcija" CDT-a u kojem su gostovali frontmen Zabranjenog pušenja Davor Sučić (Sejo Sexon) i novinar Boro Kontić.
Govoreći o kultnom sarajevskom bendu Zabranjeno pušenje, i pokretu i emisiji Top lista nadrealista, Sučić je rekao da se akteri čuvene satirične i humorističke emisije nikada nijesu ponovo okupili jer je sadašnja realnost luđa od toga što su radili.&nbsp;
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DlYXPQ8wtJSk&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>
 
- Nama su često znali reći – kako ste sve predvidjeli, ali kao što smo rekli, ključna riječ je nadrealizam. Nikako sanjali nismo da će se to pretočiti u stvarnost. Mi da smo takvi proroci bili mi bismo se obogatili na sportskoj prognozi. Nadrealisti se nikad nisu ponovo okupili jer je teško nadmašiti prirodno ludilo, ludaci koji su danas na sceni, pogotovo u politici su ozbiljne budale - rekao je on.&nbsp;
Kontić je, govoreći o počecima nacionalizma u Bosni i Hercegovini, rekao da se tada u javnosti govorilo o zabrani nacionalnih partija.&nbsp;
- Ja sam bio tada jedan od liberalnih duhova i govorio da ih treba dozvoliti, a sada da mogu da vratim na ulicu bih izlazio i govorio – ne. Nacionalne partije su potpuno protiv duha te države. Ako ti uspostaviš da neko činjenicom da je pripadnik neke nacije, da mu je to glavni adut za politiku i za sve, ti su tu državu osudio na propast i poraz - kazao je Kontić.&nbsp;
Sučić dodaje da sam termin nacionalno nosi u sebi katastrofalne reperkusije.&nbsp;
- Narod i nacija nije jedno te isto. Narod je etnička, vjerska, jezička kategorija, običajna, tradicionalna... Nacija je projekat, služi za objedinjavanje u nacionalni korpus - naveo je on.&nbsp;
Frontmen Zabranjenog pušenja kaže da u bivšoj Jugoslaviji mogućnosti za teritorijalna osvajanja nema, ali da ipak postoje mogućnosti za osvajanje duša u nacionalnoj politici.&nbsp;
- Zato duše srpske u BiH pripadaju Beogradu i navijaju za Zvezdu, ne navijaju za reprezentaciju BiH. Logičan je put da ako se ne može teritorija sa stanovništvom otkinuti, otkinuće se stanovništvo, jer sve sredine uče svoje nacije da preziru tu zemlju. U BiH je ostalo 300.000 Hrvata, bilo ih je 800.000, nacionalna politika koja bi trebalo da afirmiše naciju, ona je samo izvezla tu naciju svojoj nacionalnoj matici i ko zna gdje još - rekao je Sučić.&nbsp;
On je dodao i da se vrlo dobro i poimenično zna ko je činio zločine u ratu i da se to ne može pripisivati narodima.&nbsp;
- Koga da osudite, koga da okrivite za sve što se desilo nama posljednjih 30 godina, kako to apstrahovati u terminu naroda. Kako možete reći Srbi, Hrvati, Bošnjaci, kada se dobro zna ko su ljudi koji su to uradili, znaju se poimenično, to su stvari koje su definisane. Ljudi se međusobno optužuju, koji su ostali na penziji od 500 maraka - istakao je Sučić.&nbsp;
On podsjeća da se haški optuženici i osuđenici međusobno dobro slažu.&nbsp;
- Vi imate u izjavama haških optuženika i knjigama, gdje vidite da su oni jako kompaktna harmonična sredina, oni prave rođendane jedni drugima, jedni druge podržavaju, daju čitulje jer oni više zločinca od drugog naroda, oni su duhovno vrlo srodni, on je samo na drugoj strani rijeke Drine bio, a on je taj koji ima srce da napravi zločin za svoj narod, da se narod proširi - naveo je Sučić.&nbsp;
Kontić je podsjetio na riječi Adam Mihnika, novinara iz Poljske koji je rekao - najnepredvidivija stvar na Balkanu je prošlost.&nbsp;
- Ovdje ne možeš nikada predvidjeti šta će se desiti sa prošlošću - istakao je Kontić i dodao da je aktuelni talas istorijske revizije u Crnoj Gori počeo kada je odlučeno da se podigne spomenik Puniši Račiću koji je u parlamentu Kraljevine Jugoslavije ubio dvojicu predstavnika Hrvatske seljačke stranke i ranio njihovog lidera Stjepana.&nbsp;
- Od njegovog pucnja je nastao ustaški pokret, uništena Kraljevina Jugoslavija, ali nije štete na čemu je nastala. Tu počinje taj talas revizionizma - rekao je Kontić.&nbsp;
Sučić je istakao da se Jugoslavija nije obračunala sa fašistima i njihovim saradnicima kako je trebalo to da učini.
- Dopušteno je da previše ljudi bude strijeljano bez suda, da bude u neobilježenim grobnicama, a ne pravna država. To se moglo uraditi, pogledajte sudski spor Draži Mihailoviću, kaznu bi dobio i u Vašingotnu da mu je suđeno. Njegove naredbe koje direktno nalažu genocidne akcije, milioni spiskova, opreme, novaca zlata od Njemaca i Italijana, tačka. To bi možda potrajalo ali se moralo desiti - rekao je on.
On je dodao da su četnici proizvedeni u mučenike.
- Druga stvar, &nbsp;trebalo je da se se demistifikuje ta borba, romantika i mitovi. Danas nažalost, je ta atmosfera partijska, to su ipak bili partijski ljudi, to je njihova škola politike, vi danas u jednoj Hrvatskoj ne možete čuti da je 3.000 Dalmatinaca poginulo na Sutjesci isto toliko na Neretvi. U Mostaru je partizansko groblje porušeno jer je zajedničko - naveo je Sučić.&nbsp;
Kontić je ukazao na promjene u izvještavanju.&nbsp;
- U novinarstvu je u posljednjih 15, 20 godina iz konstruisanja vijesti ispalo „zašto“, kod nas se tako pojavljuju vijesti, uopšte nemaš objašnjenja. Imate da je Oluja prognala 250.000 ljudi, niko se ne vraća na 1991, šta je bila pozadina i u osnovi svega toga, politika koristi kratku pamet i otvara svaki problem kao da je od danas - zaključio je on.

1250x600

1084x550

Na Balkanu se nikada ne zna šta će biti sa prošlošću

Momcima s fantomkama smeta što Dani srpske kulture uopšte postoje. I to još u novembru. U novembru Hrvatska ulazi u kolektivni grč. Pred očima su nam nerazriješeni Vukovar, nepreboljena Škabrnja, nestali za čijim se kostima još traga i zločinci koji nikad nijesu procesuirani. Ta bol je stvarna. Istorijska je, lična i nacionalna.
Nasilje je ušlo u prostor javnog dijaloga. Nikako drukčije ne može se opisati sramota, najprije Splita, a zatim i Zagreba, kojoj smo svjedočili proteklih dana zbog srpskih kulturnih manifestacija. Kad se pojavi grupa momaka s fantomkama, jasno je da nijesu došli da razgovaraju. Došli su da zastraše. Lica skrivaju samo zlikovci i kukavice, a privedeni Splićani i legitimisani Zagrepčani sami najbolje znaju kojoj grupi pripadaju. I ne, nema veze što su to inače dobri momci, pa ni to što su neki od njih prije trideset godina krvarili za domovinu. Nema veze ni to što je novembar. Ono što su učinili jeste zločin iz mržnje. Namjera određuje kvalifikaciju. Težina situacije ne može se umanjiti činjenicom da nije bilo razbijenih boca ni glava. Fizičkog nasilja možda nije bilo, ali zastrašivanje jeste nasilničko ponašanje. I duboko je pogrešno to zamijeniti s legitimnim načinom izražavanja građanskog neslaganja.
To nije bio protest protiv programa manifestacije kakav smo ljetos vidjeli u Benkovcu, pa ni protiv toga da se „tuđa kultura“ finansira iz naših džepova. Momcima s fantomkama smeta što Dani srpske kulture uopšte postoje. I to još u novembru. U novembru Hrvatska ulazi u kolektivni grč. Pred očima su nam nerazriješeni Vukovar, nepreboljena Škabrnja, nestali za čijim se kostima još traga i zločinci koji nikad nijesu procesuirani. Ta bol je stvarna. Istorijska, lična i nacionalna.
Da, tri decenije nakon rata, među nama i dalje žive ljudi čija se tijela ukoče kad čuju srpski naglasak. Neprijatni višak osjećanja koji nije imao gdje da ode učinio je svoje na najgori mogući način. Ali unutrašnji proces potonuća u sve dublji mrak ne može i ne smije biti opravdanje da nanosiš bol drugome. Taj dio je promakao počiniocima. Možda zato što mržnji ne treba istina, nego meta.
Navlačenjem fantomki samo su potvrdili da svjesno i namjerno čine nešto pogrešno, a i da za svoja nedjela ne planiraju da odgovaraju. Izgubljene dječake komad platna na licu pretvara u superheroje koji uzimaju pravdu u svoje ruke. „Ti više nijesi čovjek, ti si sila“, šapće im fantomka. A najveća laž u koju su se uvjerili jeste da ne mrze, nego da brane ono što vole. Ti mladi muškarci nijesu došli da brane ništa sveto ili uzvišeno. Došli su da razbiju sopstvenu nemoć. Došli su da dokažu da su živi tako što će nekoga drugog učiniti manjim.
Mržnja uvijek obećava snagu, ali joj je jedini plod osušenost duše. Najprije ubija sliku svijeta, zatim sliku drugoga, a na kraju sliku samoga sebe. Duhovnim očima gledano, to je trenutak u kojem čovjek odbacuje Božju sliku u drugome, ali i Božju sliku u sebi. Zato je mržnja smrtni grijeh, jer razara sposobnost za ljubav. Ukradena ti je sposobnost da budeš čovjek koji vidi drugog čovjeka. A kad više nijesi osoba, postaješ sopstveni najmračniji nagon.
Tim putem nasilje je ušlo u javni prostor. A da bi ga se propisno deložiralo, neophodno je hitno prekinuti svaku retoriku koja ga normalizuje, opravdava ili podstiče. Protest Torcide koji podržavaju i boračke organizacije tu ne pomaže. Iako je riječ o povratku na demokratske metode izražavanja nezadovoljstva, u suštini je to prebacivanje odgovornosti.
U pozivu na protest poručuju: „Hrvatske branitelje zatvarate i određujete im istražne zatvore, dok oni od kojih su nas branili imaju dozvolu da u novembru, mjesecu kada s tugom i ponosom oplakujemo svoje žrtve, šire svoju propagandu i politiku.“
Niko nije zatvorio „hrvatske branitelje“, nego devetoricu konkretnih ljudi koji su počinili konkretno kažnjivo djelo. Niko nije dao „dozvolu srpskoj propagandi“, nego se održava kulturni program manjine čije postojanje proizlazi iz Ustava. Novembar nije ničiji rezervat. I tim je više sramotno da se mjesec sjećanja pretvori u mjesec zastrašivanja potomaka onih koji su nas povrijedili. To mora važiti čak i onda kada je zaista riječ o provokaciji.
Poziv na protest dakle nije samo netačan, on je namjerno oblikovan tako da amnestira nedjelo. Jer ako smo mi branili Hrvatsku, mora li Hrvatska da brani nas i kad smo u krivu? Nemušta logika. „Nećemo ćutati na nepravdu“ ovdje zapravo znači: „Nećemo priznati da smo pogriješili.“
Neće to priznati ni druga strana. Svi oni koji su od ljeta vikali o fašizaciji Hrvatske sad su došli na svoje. Svoju zluradost prikazaće kao proroštvo – „vidjeli smo mi još na Hipodromu kuda to vodi“. Mržnja se uvijek hrani prizorom onoga što najviše prezire.
Mjesecima se u javnom prostoru uporno izvlačila riječ „ustašizacija“ kao najjeftiniji mogući politički okidač. Svaki put kad se spomenuo Vukovar, Tompson ili domoljublje, neko s lijeva pobjegao bi u rječnik četrdesetih, kao da u Hrvatskoj postoje kolone koje marširaju i režimi koji se vraćaju, umjesto stvarnih ljudi koji nose stvarne, nerazriješene rane.
Nijesu valjda mislili da će to histerisanje imati učinak hlađenja? Ulje se dolijevalo na vatru do tačke usijanja u kojoj mogu ponosno ustvrditi: „Jesmo li vam rekli!“ Njima, međutim, promiče da je mržnja i odluka da nekoga svedeš na ono što najviše prezireš. Fašistu, recimo.
Kad nekome ko je već povrijeđen i osjetljiv kažeš da je fašista, on neće odjednom postati razuman. Ukopaće se u svoje stavove još tvrđe i dublje, jer si ga time ponizio i prezreo. To uvijek, a naročito u Hrvatskoj, proizvodi prkos. Dišpet.
Zato svako ko olako izgovara riječ „fašizam“ mora biti svjestan da time ne opisuje stvarnost, nego je stvara. Poštovanje je dvosmjerna ulica, a toga manjka u oba smjera. Nije tu pitanje ko je bio u pravu, nego kome će prvome prestati da treba neprijatelj.

Nasilje je ušlo u prostor javnog dijaloga, a fantomke su postale novo lice kukavičluka

Tridesetak godina nakon što je oružje utihnulo na Zapadnom Balkanu, nova vrsta naoružanih letilica tiho krstari iznad regiona, a njihov tačan broj niko ne zna sa sigurnošću.
Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja potpisan je 1996. godine, pod okriljem Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju, nakon što je godinu ranije završen sukob u Bosni i Hercegovini.
Nametnuta su ograničenja za broj tenkova, oklopnih vozila, teško topništvo, borbene avione i jurišne helikoptere u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Danas je upadljivo da jedno smrtonosno moderno oružje nedostaje na toj listi.
Naoružane bespilotne letilice.
- Samo su tri zemlje posjedovale naoružane dronove 2010. godine. Krajem 2024. godine taj broj se povećao na više od 40 zemalja - kazao je za Radio Slobodna Evropa Antonio Prlenda, vojni analitičar iz Sarajeva koji je nedavno obranio magistarsku tezu na ovu temu.
<h2>Nova pravila vojne igre</h2>
Vojni dronovi jeftiniji su, mobilniji i smrtonosniji od tradicionalnih borbenih aviona. Postali su omiljeno oružje u današnjim sukobima, od Ukrajine, preko Kavkaza do Bliskog Istoka i svi ih žele imati u svojim oružanim snagama.
U tome ni Zapadni Balkan nije izuzetak.
Srbija je nabavila jurišne bespilotne letilice iz Kine, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Izraela.
Razvija i domaće modele Pegaz, Vrabac i Komarac koji su ispunili nebo iznad ove zemlje nakon što je, barem zasad, propao dogovor o kupovini turskih Bajraktara.
Hrvatska je realizovala kupovinu šest turskih naoružanih dronova, a izrađuje i svoje smrtonosne mini-letilice koje je, pored ostalog, izvozila i u Ukrajinu. Prema izjavama zvaničnika, može sa sadašnjim kapacitetima proizvoditi oko pola miliona mini-dronova godišnje.
Još jedna članica NATO-a, Crna Gora tiho, ali sve više unaprjeđuje svoje vojne sposobnosti. Ona je s ograničenim vojnim proračunom kupila izviđačke bespilotne letilice od Slovenije i radi na nabavci dodatnih, namijenjenih nadzoru granica. Najavila je i sopstvenu proizvodnju u saradnji sa Sjedinjenim Američkim Državama.
Modernizaciju Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, osim starosti kadra i ograničenog budžeta, sputavaju i političke podjele, te, osim helikoptera koje su donirale Sjedinjene Američke Države, nema drugih letilica.
Turska je nedavno donirala BiH sistem za ometanje dronova i obećala donaciju dva Bajraktara.
Kosovo nije dio subregionalnog sporazuma, a ova država kupila je turske Bajraktare.
Bajraktare je prošle godine kupila i Albanija.
<h2>Može li se ovo pitanje regulisati?</h2>
Antonio Prlenda, vojni analitičar iz Sarajeva, smatra da bi se bespilotne letilice morale uvrstiti ili kao nova, šesta kategorija ili da se uvrste u postojeću klasifikaciju borbenih letilica.
- Međutim, na ovim prijedlozima se stalo, jer za sada ne postoji politička volja kod svih strana potpisnica da se to i učini - kazao je Prlenda za RSE.
Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska i Srbija su 2015. godine preuzele vlasništvo nad realizacijom sporazuma od Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju (OSCE), koji je do tad nadgledao realizaciju.
- Od tad više nije moguć direktan pritisak međunarodnog faktora na primjenu i eventualne izmjene. Od tada to zavisi isključivo od političke volje samih potpisnica - dodao je Prlenda.
Svaka nabavka vojne opreme se često doživljava kao trka u naoružanju, a nelagodnost podgrijavaju i vodeći političari svojim izjavama.
Nakon što je Hrvatska sklopila ugovor za kupovinu francuskih borbenih aviona Rafale koji su zamijenili sovjetske MIG-ove, to je dospjelo na naslovne strane u regionu. Na to je Srbija odgovorila kupovinom istih aviona.
Iako su sve zemlje daleko ispod maksimalnog broja vojnika i teškog naoružanja dogovorenog prije tridesetak godina, ravnoteža snaga najviše se promijenila po pitanju vojnih dronova.
- Sa dronovima je prilično komplikovana situacija, jer postoji veliki broj različitih kategorija. Male komercijalne letilice je relativno lako prepraviti. Možemo da pričamo samo o većim koji se mogu klasifikovati kao borbeni avioni - smatra Aleksandar Radić, vojni analitičar iz Beograda.
<h2>Nebo bez granica</h2>
Stari sastav kontrole naoružanja u regionu izgleda više kao relikt nego zaštita, budući da su sve zemlje uvele nova i modernija naoružanja.
Radić ukazuje na činjenicu da je Srbija u vrijeme potpisivanja sporazuma 1996. godine imala više od 155 borbenih aviona.
- Srbija danas nije ni blizu tog broja. Velika Britanija ima stotinjak borbenih aviona. Sam duh tog sporazuma je vezan za stare okolnosti i prepravka takvog dokumenta je, mislim, nerealna. Trebao bi novi dokument koji bi garantovao povjerenje, u skladu sa savremenom okolnostima - kazao je Radić za RSE.
Zemlje NATO-a i Varšavskog pakta od Atlantskog okeana do Urala potpisale su krajem 1990. godine Ugovor o konvencionalnim oružanim snagama u Europi (CFE), ali je Rusija 2007. godine suspendovala članstvo u tom sporazumu.
Subregionalni sporazum, koji su potpisale iste zemlje, potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je 1995. završen rat u Bosni i Hercegovini, bio je zasnovan na tom hladnoratovskom ugovoru.
On je ispunio svoju funkciju. Donesen je u onom najkritičnijem trenutku. Zemlje koje su ga potpisale nisu nikad bile ni blizu tih kvota.&nbsp;
- Trebala bi inovacija ne samo tog sporazuma, već i Bečkog dokumenta i CFE i o nuklearnom naoružanju - kazao je za RSE Dragan Samardžić, penzionisani admiral u Vojsci Crne Gore.
Što se tiče vojnih dronova, Samardžić kaže da njih nije prepoznao nijedan dokument o kontroli naoružanja i da se trenutno na bespilotne letilice više gleda kao na opasno oružje koje bi mogle koristiti terorističke grupe, nego države.
Uporedo sa nabavkom dronova, zemlje regiona rade i na nabavci integriranih sistema za praćenje i obaranje dronova. Hrvatska i Srbija imaju takve manje sisteme, a nedavno je Turska donirala Bosni i Hercegovini antidron sistem.

RSE: Sve više naoružanih dronova iznad Balkana i niko ih ne nadgleda

Visoka predstavnica Evropske unije (EU) za spoljnu politiku i bezbjednost Kaja Kalas ocijenila je danas da je Zapadni Balkan od strateškog značaja za EU i dodala da je proširenje na ovaj region "najznačajniji geopolitički projekat" i njen lični prioritet.
Kaja Kalas je na Instagramu u izvještaju o radu tokom ove sedmice napisala da je završila posjetu Zapadnom Balkanu i da je tokom boravka u Srbiji poslala jasnu poruku.
- Moja poruka vlastima u Beogradu bila je jasna. Želim da vidim da Srbija napreduje ka EU. Za to, politički lideri moraju da sprovedu potrebne reforme i razjasne strateški. To je najbolje uraditi vraćanjem povjerenja i ostati veran demokratskim principima - napisala je ona.
Dodala je da je razgovarala "sa angažovanim članovima mladih organizacija i civilnog društva".
- Čula sam njihov poziv i njihove težnje - za pravednošću, za odgovornošću. Njihova energija je potrebna da bi pronašli put naprijed - rekla je Kalas, prenosi N1.
Ona je za Kosovo rekla da je podstakla sve stranke na Kosovu da prekinu politički ćorsokak i brzo formiraju vladu.
- Lideri treba da ostave na stranu podijele i daju prioritet budućnosti Kosova - navela je ona na Instagramu gdje je objavila niz fotografija snimljenih tokom posjete Zapadnom Balkanu.
Visoka zvaničnica EU je za Sjevernu Makedoniju rekla da je to prva zemlja u regionu koja je pristupila Partnerstvu za bezbjednost i odbranu sa EU, i prva koja je imala koristi od Plana rasta EU za Zapadni Balkan.
Kalas je dodala da je mjesto Sjeverne Makedonije da bude u evropskoj porodici i da je od suštinskog značaja da ta zemlja nastavi put ka EU.

Kalas: Zapadni Balkan strateški značajan za EU

Rečenica o povratku u devedesete godine na Balkanu često se ponavlja i pretvara u frazu, jer joj se ne pripisuje njeno stvarno ozbiljno značenje.
Često se, naime, uopšte ne razumije što su države nastale na prostoru bivše Jugoslavije izgubile devedesetih godina, kad su zbog nacionalističke socijalne dinamike, koju je režim Slobodana Miloševića uspostavio krajem osamdesetih, u devedesetima bile blokirane velikosrpskom agresijom.
"Krema" srpske akademske zajednice sredinom osamdesetih je osmislila Memorandum SANU, kao policy project stvaranja velike Srbije. Do koje je mjere ta "krema" živjela izvan globalnog konteksta govori činjenica da je projekat bio zasnovan na etatističkom realsocijalističkom modelu, a da nisu vidjeli notornu stvar – da je svijet pred velikim talasom demokratizacije i da se totalitarni poredak raspada.
Strašno je, međutim, to što je zbog projekta što su ga osmislili Miloševiću, a koji je on sprovodio, u ostalim državama bivše Jugoslavije procesi demokratizacije u Srednjoj i Istočnoj Evropi prošao mimo ovog političkog interesa u ovim državama. Prostor bivše Jugoslavije zato je inicijalno posve izostao iz projekta Delorsovih krugova, a jedino je Slovenija uspjela da izbori status kandidatkinje za članstvo, uprkos tome što nije bila dio projekta predsjednika Evropske komisije u dva mandata – od 1985. do 1995. godine.
<h2>Izvlačenje Hrvatske iz balkanskog konteksta</h2>
Put u članstvo Unije za Hrvatsku trasiran je drugim pravcem, zaključcima Solunskog samita na kraju grčkog predsjedanja EU u junu 2003. godine, kojim je, uostalom, otvoren put za proširenje EU na Zapadni Balkan, nakon velikog praska proširenja 2004. godine, koji je obuhvatao i Sloveniju.
Devedesetih je Balkan bio izvan evropskog političkog konteksta. U balkanskim državama koje su bile fokusirane na nacionalizam i rat, ispod radara su prolazili ključni procesi – od pada Berlinskog zida do izgradnje demokratskih institucija i procesa ekonomske i političke standardizacije sa zajedničkom evropskom pravnom stečevinom, što se odvijao u ostatku Srednje i Istočne Evrope.
Slovenija je svoju priliku otvorila odmah nakon Brionskog primirja, ali je još dugo unutar EU tretirana s nepovjerenjem. Hrvatska je svoju šansu počela stvarati tek nakon pobjede nad agresorom (koja je uspostavljena prema nekim interpretacijama 1995, ali zapravo tek 1998. završetkom procesa mirne reintegracije Podunavlja) i, daleko važnije, slomom populističkog režima 3. januara 2000. godine, drugim prenosom vlasti i početkom „evropske tranzicije”.
Tek je tada Hrvatska počela da izlazi iz konteksta „Miloševićeve prijetnje”, a zanimljivo je da je već proces svrgavanja Miloševića 5. oktobra 2000. prolazio na marginama pažnje hrvatske javnosti. Izvlačenje Hrvatske iz balkanskog konteksta bio je politički projekat i administracije Ivice Račana, ali i one Iva Sanadera, a široki konsenzus o tom projektu uspostavljen je stvaranjem parlamentarnog Nacionalnog vijeća za praćenje pristupnih pregovora. Taj konsenzus umjerene ljevice i desnice, udruženih oko ciljeva pristupanja EU, ali i NATO-u, obilježavao je i slovensku političku arenu – od kraja procesa osamostaljivanja, pa do ostvarivanja tih temeljnih zajedničkih ciljeva.
<h2>Patogeni pritisak Srbije na susjede</h2>
Nažalost, slomom projekta Memoranduma SANU, patogeni uticaj projekta velike Srbije na Balkanu nije bio obustavljen. Umjesto priznanja poraza, „utemeljitelji” projekta oblikovali su Memorandum II, kojem je cilj bio negiranje odgovornosti za procese iz devedesetih, dakle i činjenice da je režim u Beogradu i pred Međunarodnim sudom u Haagu (ICJ), i pred Međunarodnim sudom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, označen kao odgovoran za nekažnjavanje i nesprečavanje zločina genocida.
Smjenom administracije Borisa Tadića, koja je sprovodila pogodbenu tranziciju, sporazum mekog krila starog režima i mekog krila demokratske alternative, provedenom 2012. godine, Srbija ponovno ulazi u razdoblje vladavine opcija posvećeni velikosrpskom konceptu, ali ovog puta, po uzoru na Putinov imperijalni projekt u Rusiji – takozvani "ruski svijet".
Nakon 13 godina vladavine, pritisak autoritarne vlasti u Srbiji na susjedne države postaje izrazito patogen. Manji entitet u Bosni i Hercegovini (Republika Srpska) tretira se kao konstitutivni dio "srpskog sveta", a vlasti u Beogradu snažno podstiču Dodikov secesionizam. Iako je odnos prema Crnoj Gori kao organskom dijelu "srpskog sveta" mrvicu rezervisaniji nego što je odnos prema Dodikovom entitetu, u Crnoj Gori je uspostavljena kontrolna vlast u rukama velikosrpske opcije, predvođene Andrijom Mandićem. Ta kontrolna vlast koja sprovodi interese Beograda uvijek može blokirati nominalno proevropsku administraciju premijera Milojka Spajića i predsjednika Jakova Milatovića.
Najgori je pritisak na Kosovo, koje je u septembru pretprošle godine bilo izloženo terorističkom upadu paravojnih snaga naoružanih i kontrolisanih od strane režima u Beogradu. Ključni akter terorističke akcije i dalje uživa punu zaštitu Vučićevog autoritarnog režima. Sve su očitije i aspiracije za pretvaranje dijela Sjeverne Makedonije u područje "srpskog sveta". Tom projektu komplementaran je bio drugi sličan projekat – projekat Otvorenog Balkana, kojim se na Zapadnom Balkanu htjelo uspostaviti prostor asimetričnih odnosa s dvjema fokusnim tačkama, Beogradom i Tiranom, i pretvoriti koncept "regionalne integracije" u okvir za velikosrpski i velikoalbanski projekt.
Zbog reakcije Evropske unije, prije svega Njemačke, projekat Otvoreni Balkan morao je "ustuknuti" pred evropskim, odnosno njemačkim projektom Berlinskog procesa, koji je zasnovan na evropskim principima ravnopravnosti i matrične saradnje zemalja obuhvaćenih inicijativom. Međutim, u Beogradu to i dalje nije doživljeno kao ozbiljan politički poraz, a državne politike sistematski se vode u skladu sa uvjerenjem vrlo sličnom onom iz projekta Memoranduma SANU.
<h2>Očekivanja od Rusije i Trumpa</h2>
Naime, taj se projekat oslanjao na uvjerenje kako nikakve duboke socijalne promjene neće dovesti u pitanje etatistički model diktature, oslonjene na sovjetsku Rusiju. Isto tako, projekat "srpskog sveta" počiva na uvjerenju o tome kako je samo pitanje vremena kad će totalitarna Rusija pokoriti i poraziti evropski model demokratskih sloboda, ljudskih prava i socijalno-tržišne privrede. Kad je počela Putinova opšta invazija na Ukrajinu, za one koji su modelirali projekat "srpskog sveta", to je bila naznaka početka kraja Evropske unije.
Za one koji su modelirali Vučićeve politike agresija na Ukrajinu je bila "proxy rat", ali prije svega rat koji Rusija na teritoriju Ukrajine vodi, da bi srušila slobodni svijet i Evropsku uniju.
Od novog mandata predsjednika Trampa očekuje se de facto isto: savezništvo s Rusijom u ime "zajedničkih vrijednosti", a protiv Evropske unije.
Razlika od Memoranduma SANU je samo u tome što je taj dokument "cvijeta inteligencije" počivao na uvjerenju da je etatistički komunizam vječan, a ovaj projekt počiva na uvjerenju kako su demokratiji i ljudskim pravima odbrojeni dani. Činjenica da se pokazalo kako je NATO, kao odbrambeni savez slobodnog svijeta, i te kako vitalan i kako je postao privlačniji nego što je bio prije opšte invazije Rusije na Ukrajinu, u tom svjetonazoru kao da ne postoji.
O EU se u tom pogledu na svijet govori kao o strukturi iz prošlosti, bez mogućnosti da preživi u novim uslovima, a projekat predsjednika Trampa tumači se blaženo naivno, bez njegovog elementarnog poznavanja.
<h2>Balkan kao izolovani vrijednosni sistem</h2>
Istina je, svako razdoblje u kome se lome epohe, za brojne države i za naddržavne strukture može biti izrazito rizično. Jasno je da je s početkom novog mandata predsjednika Trampa završilo razdoblje globalizacije, ali Evropska unija se tome u dobroj mjeri već prilagodila. Pitanja slobodne trgovine i carinskih barijera i pitanja odnosa globalnih aktera postaju napeta i osjetljiva, ali Unija odgovara novim javnim politikama. Pod pritiskom koncepta "srpskog sveta", međutim, državama na prostoru bivše Jugoslavije događa se isto ono što im se dogodilo i devedesetih.
Upadaju u zamku vrlo sličnu onoj koju im je tada nametnuo Miloševićev režim, a da se pritom uglavnom još nisu oporavile od posljedica te prethodne zamke. Danas su okolnosti daleko nepovoljnije nego što su bile devedesetih. Tada je na djelu bio optimizam što je pratio veliki demokratizacijiski talas, ekonomska konjunktura koja je pratila širenje na nova tržišta i spremnost konsolidovanih demokratija da prenose znanje na zemlje koje su se našle u poziciji da izlaze iz totalitarizma ili autoritarizma i da počinju izgrađivati demokratske ustavne modele, slobodno tržište i ono najosjetljivije, demokratsko građansko društvo.
Danas optimizma nema, a na Balkan se počinje gledati jednako kao što se na njega gledalo devedesetih – kao na prostor koji živi u izolovanom vrednosnom sistemu, koji nema gotovo ništa zajedničko s vrijednosnim sistemom konsolidovanih demokratija. Balkanske države ponovo se niti ne trude razumjeti što se događa sa Evropskom unijom, niti prate procese i odazive Unije na novu situaciji, ali očekuju da ih se tretira kao povlašćene. Kratak odsječak vremena u kome se ozbiljno razmišljalo o tome kako bi povratak zajedničkoj evropskoj politici proširenja mogao biti vrijedan za Uniju, nažalost, sada je propušten, i niko osim profesionalnih zagovornika proširenja (poput evropske komesarke za proširenje) ozbiljno ne razmišlja o tome da bi neka od zemalja u pretpristupnom dijalogu u okviru aktuelnog mandata Evropske komisije mogla "pokucati na vrata Unije".
To međutim nije krivica evropske elite, nego političkih elita koje su se ponovo našle zarobljene pritiskom svjetonazora koji nema ništa zajedničkog s vrijednostima evropske integracije. U takvim okolnostima ne treba očekivati relevantan interes institucija Unije za procese na Zapadnom Balkanu. Jedini način da se prostor Zapadnog Balkana/bivše Jugoslavije vrati na evropsku agendu je da domaće političke elite nađu snagu da odbace pritisak protivevropskog svjetonazora koji je „zarobio” ovaj prostor i u javni diskurs uvedu ona pitanja koja sada zaokupljaju Evropsku uniju, dakle pitanja zaštite zajedničkog ekonomskog prostora, prostora građanskih prava i individualnih sloboda, te prilagođavanja okolnostima u kojima je proces globalizacije bankrotirao.
Odgovor uz pomoć populističkog kvazisuverenizma, što ove države gura u Putinovu orbitu, gasi svaki evropski interes za procese što se u ovom dijelu Evrope odvijaju. Problem je, međutim, što će u savremenim uslovima biti još teže prevladati posljedice takvih pogrešnih politika, nego što je to bilo devedesetih. A vidimo da u devedesetima, osim Slovenije i Hrvatske, druge države u ovom prostoru nisu izbjegle razornom uticaju memorandumskog antidemokratskog etatizma.

Savremena zamka za Balkan opasnija od one iz Miloševićeve ere

Buduća njemačka vlada ima velike planove oko obnove infrastrukture, za šta će joj biti potrebno mnogo građevinaca, ali u isto vrijeme ograničava useljavanje sa Zapadnog Balkana. Prva građevinska udruženja već se bune.
Buduća njemačka vlada Demohrišćana (CDU/CSU) i Socijaldemokrata (SPD) planira da u nadolazećim godinama uloži 500 milijardi eura u obnovu dotrajale infrastrukture: pruge, puteve i mostove. Istovremeno namjerava i da se okomi na drugi gorući problem, a to je nedostatak stanova u Njemačkoj.
Ali za te planove će, osim novca, biti potrebno i mnogo radnika – kvalifikovanih, ali i onih bez kvalifikacije. Upravo u tom sektoru je Pravilo o Zapadnom Balkanu, koje je uvedeno 2016, proteklih godina pokrivalo potrebe njemačkog tržišta rada, jer za razliku od ostalih programa za useljavanje radne snage, Pravilo o Zapadnom Balkanu nije podrazumevalo kvalifikaciju, već samo radni ugovor njemačkog poslodavca. To je posebno građevinskoj industriji dozvoljavalo zapošljavanje nekvalifikovanih radnika koji su takođe deficitarni na njemačkom tržištu rada, piše Dojče vele.
<h2>Pogrešna i štetna odluka</h2>
Prošle godine je socijaldemokratsko-zeleno-liberalna vlada, u jeku liberalizacije useljavanja, podigla i godišnju kvotu u sklopu Pravila o Zapadnom Balkanu s 25.000 na 50.000 radnih dozvola godišnje. Ali nova vlada, u svom koalicionom sporazumu od prošle nedjelje, ponovo je tu kvotu smanjila na 25.000 dozvola godišnje. Sada se mnogi poslodavci pitaju koji je razlog za to.
- Pravilo o Zapadnom Balkanu pokazalo se kao isprobani instrument pronalaženja radne snage i to bez pretjerane birokratije, što je inače rijetkost kada je riječ o imigraciji - kaže za list Štutgarter cajtung zamjenik direktora Njemačke industrijske i trgovinske komore Ahim Derks. Zato je odluka buduće vlade da opet prepolovi zapadnobalkansku kvotu, prema njegovom mišljenju, pogrešna.
Sličnog mišljenja je i Tim-Oliver Miler, direktor Centralnog saveza njemačke građevinske industrije. On je takođe za Štutgarter cajtung rekao da smanjenje godišnje kvote posebno pogađa građevinsku industriju.
- Značajan dio stranih radnika na njemačkim gradilištima dolazi upravo iz neke od zemalja bivše Jugoslavije. Sadašnja odluka o smanjenju tog kontingenta je iznenađujuća i štetna, i to posebno ako se uzmu u obzir planirani infrastrukturni projekti koji će povećati potražnju za radnom snagom - kaže Miler.
<h2>Zašto smanjivati kvote?</h2>
Smanjenje kontingenta neće pogoditi samo velike infrastrukturne projekte, već i stanogradnju, smatra Aksel Gedaško, direktor Krovnog udruženja stanogradnje (GdW).
- Ako se dotok radnika sa Zapadnog Balkana prepolovi, to bi moglo da pogorša nestašicu radne snage na gradilištima - smatra on.
Za razloge za smanjivanje kontingenta nema razumijevanja ni Jan Danenbring, iz Centralnog udruženja njemačkih zanatlija (ZDH).
- Savezna vlada nedavno je udvostručila tu kvotu, a sada je ponovo vraća, iako se okolnosti u poređenju s prošlom godinom nisu promijenile - kaže Danenbring, takođe za Štutgarter cajtung. I zaključuje: „Ako u oblasti stanogradnje želimo nešto da promijenimo, biće nam potreban svaki čovjek“.
Negativni komentari i nedostatak razumijevanja na odluku buduće vlade o Pravilu o Zapadnom Balkanu dolaze i iz redova stručnjaka za tržište rada. Herbert Briker iz Instituta za istraživanje tržišta rada (IAB) smatra da vlada tim potezom „šalje pogrešan signal“. On ukazuje na to da je Pravilo o Zapadnom Balkanu do sada pokazalo kao uspješan mehanizam.
- 95 do 98 odsto onih koji su u Njemačku stigli u sklopu tog pravila su i u godini nakon dolaska u Njemačku zaposleni i uredno plaćaju doprinose - zaključuje Briker.

Njemačke građevinske firme se bune zbog kvota radnika sa Balkana: Ako se prepolove, pogoršaće se nestašica radne snage

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je da je bezbjednosna situacija na Balkanu "ozbiljno poljuljana" i da Srbija "nastoji da očuva mir i stabilnost, kao i bezbednost svih svojih građana".
Vučić je to poručio nakon današnje sjednice Vlade Srbije kojoj je prisustvovao i na kojoj je, kako je rekao, bilo riječi o aktuelnoj bezbjednosnoj situaciji u zemlji i regionu, a posebno o "bezbjednosnim izazovima na Kosovu i u Bosni i Hercegovini".
- Razgovarali smo i o sveukupnim aspektima najavljenog protesta 15. marta- objavio je Vučić poslije sjednice Vlade.
Predsjednik Srbije je prethodno kazao da na protestu koji su za 15. mart u Beogradu najavili studenti u blokadi očekuje da "opozicija organizuje veliko nasilje".
Ne iznoseći detalje i dokaze za ovakve tvrdnje, Vučić je rekao da će "svi koji u tome budu učestvovali biti pohapšeni".
Dosadašnji masovni skupovi, koji traju već četiri mjeseca, koje su studenti organizovali u nekoliko većih gradova u Srbiji &nbsp;tražeći odgovornost za pogibiju 15 ljudi u padu nadstrešnice Željezničke stanice u Novom Sadu bili su mirni i na njima nijesu zablježeni incidenti.

Vučić: Bezbjednosna situacija na Balkanu ozbiljno poljuljana

Moćna medijska mašinerija, fabrike trolova, podmetanja i dezinformacije… Ruska propaganda ima jake karte, a osim toga može da računa na „osovinu autokrata" koji je podržavaju i oponašaju ruski model vladanja, piše iskusni njemački novinar Dojče Velea Tomas Brej.
- Ta osovina počinje s Vladimirom Putinom, ide preko mađarskog premijera Viktora Orbana i srpskog predsjednika Aleksandra Vučića koji sve više vlada kako mu se prohtje, kao i njegovog mlađeg partnera Milorada Dodika u Bosni i Hercegovini, pa sve do slovačkog premijera Roberta Fica - navodi Brej.
Taj novinar, koji je studirao istoriju istočne Evrope, a potom skoro četiri decenije bio dopisnik najveće njemačke novinske agencije dpa iz Beograda, u novoj publikaciji ponovo se bavi ruskom propagandom u Evropi, pretežno na Balkanu i na primjeru Srbije.
Analiza „Rusija, utiranje staze za autokrate" objavljena je za fondaciju Frifrih Njuman, blisku njemačkim liberalima (FDP) i cijela je dostupna na internetu.
Brej naziva Balkan „laboratorijom i trenažnim poligonom" ruske propagande.
Uglavnom se bavi Srbijom i podsjeća da ta zemlja nije uvela sankcije Rusiji, piše o ulozi rusofilnog jastreba Aleksandra Vulina i srdačnim „bratskim“ dočecima ruskih političara, uprkos agresiji Moskve na Ukrajinu.
- Ukupno gledano, naravno da je EU ostao daleko najveći donator novca za Srbiju. Ali, kroz državnu propagandu jedan ogroman dio srpskog stanovništva to vidi drukčije - piše Brej.
<h2>Srpski mediji kao da su ruski</h2>
Plodnost ruske propagande u Srbiji objašnjava prisustvom dva servisa, Sputnjika i RT-a koji su prisutni u Beogradu. Ali to je, ocjenjuje, manje od pola priče.
Ključno je, piše njemački novinar, što domaći mediji – oni pod kontrolom Vučićevog tabora – preuzimaju čitave tekstove tih ruskih servisa, bez ikakve provjere i uređivanja, dajući im često još iskrivljenije i lažnije naslove.
Televizije su, podsjeća Brej, pune emisija u kojima gostuju proruski analitičari i „teoretičari zavjere" koji, kako kaže, neprestano lažu o ratu u Ukrajini i drugim temama. Takve emisije, navodi nadalje Brej, postižu nevjerovatnu gledanost.
Citirajući brojne naslove iz srpskih režimskih tabloida i portala, njemački novinar piše da rusku i srpsku propagandu vezuje mahom negativno prikazivanje Zapada, često i same Njemačke, uz sva ritualna pretjerivanja.
- Prema tim napisima stanje na gotovo uvijek negativno konotiranom Zapadu je katastrofalno. Široki društveni slojevi osiromašuju. Poskupljenja čine život nepodnošljivim i nestašice hrane vladaju gdje god da se okrenete - navodi se u tekstu.
S druge strane, divljenje ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, kako piše, prelazi granice novinarstva i dobrog ukusa. Među brojnim primjerima Brej spominje i tekst na portalu Večernjih novosti o tome u koje vrijeme Putin doručkuje prepeličja jaja, kako se zdravo hrani i trenira.
<h2>Zaplaši pa vladaj</h2>
Osim propagande, zemlje poput Srbije uvoze i Putinov model očuvanja vlasti, smatra Brej.
- Na prvom mjestu je novi nacionalizam koji se raspaljuje tvrdnjom da susjedne zemlje, NATO, SAD ili EU prijete sopstvenoj naciji - piše Brej.&nbsp;
On na primjeru Vučića navodi da je poruka propagande kako jedino apsolutna poslušnost jakom vođi može zaštititi narod od silnih prijetnji.
- Vučić dalje tvrdi, kao i sve druge evropske autokrate, da postoji koncentrisana medijska hajka kojom upravljaju strane vlade, a koja se usmjerava prema njegovoj zemlji u načelu i posebno prema njemu lično. Tu se radi o klasičnoj zamjeni uloge počinioca i žrtve – a to je takođe činilac autokratskih sistema. Jer, u medijima kojima upravlja država, čiji je Vlada dijelom i vlasnik, Zapad se svakodnevno ocrnjuje sve sumanutijim optužbama po svim pravilima propagande - navodi novinar.
<h2>Predsjednik iz televizora</h2>
Pišući da je srž tih sistema i opšti nepotizam i klijentelizam – u kojem političari i biznismeni daju bezuslovnu vjernost u zamjenu za bogaćenje – Brej dalje opisuje Vučićev sistem vladavine s televizora.
- Sveprisutni predsjednik obično dovodi javnost u stanje permanentne uzbuđenosti, kao u televizijskom rijaliti šou. Skoro svakog dana se pojavljuje na malim ekranima kako bi, ponekad i satima (u prosjeku dnevno govori sat i po na televiziji), svojim građanima priredio važne, sjajne, nevjerovatne, dramatične priče, koje tako najavljuju vladini mediji - rekao oje on.
U Vučićevim pričama se radi o „zavjerama, organizovanom kriminalu, scenarijima užasa iz budućnosti, spektakularnim stranim investicijama, polaganjima kamena temeljca ili otvaranju modernih bolnica, puteva, fabrika, krakova pruga ili elektrana - piše Brej.
Tu potpuno nestaje granica između šefa države i same države, dodaje autor, a Vučić stalno priča kako je omogućio ovo ili ono, „kao da investira svoje privatne novce".
Predsjednik se predstavlja kao „moćni akter“ međunarodne politike koji se, kad mu se prohtje, sastaje s Putinom, kineskim predsjednikom Sijem ili šefovima vlada velikih zapadnih zemalja.
- Uprkos relativno malom broju stanovništva od ispod sedam miliona, ljudi mogu steći utisak da predsjednik zemlji garantuje važnost koja ne nalazi utemeljenja u veličini ili ekonomskoj potentnosti - zaključuje novinar.
Ujedno dodaje da opozicija i kritičari ne postoje u režimskim medijima, ali da su ipak stalno na meti.
<h2>Kako je u regionu?</h2>
Premda se najviše posvećuje Srbiji, pa onda Mađarskoj, Brej u radu taksativno navodi i kako stvari stoje s autokratskim tendencijama i ruskom propagandom širom Balkana i Evrope.
Za Bosnu i Hercegovinu se fokusira na Republiku Srpsku i njenog predsjednika Milorada Dodika. Piše da mediji koje Dodik kontroliše „svakodnevno šire ruske narative ne samo o agresiji na Ukrajinu, već praktično o svim svjetskim problemima izvještavaju iz ruskog ugla".
Kod primjera Sjeverne Makedonije njemački novinar nešto opširnije piše i o greškama Evropske unije. U Skoplju su, kako navodi, nacionalisti ponovo na vlasti, a njihovom oživljavanju doprinijelo je to što proces pristupanja EU-u nije donio osjetni boljitak za obične ljude.
Naprotiv, ta zemlja je dvije decenije bila žrtva grčkih ultimatuma zbog kojih je promijenila ime, da bi onda dospjela pod pritisak Bugarske koja traži da se Makedonci odreknu svog identiteta.
- Višegodišnje nestabilno stanje u Sjevernoj Makedoniji, uzrokovano i pogrešnom politikom EU-a, Rusija koristi kao prostor za propagandu - dodaje Brej.
Dalje piše da Rusija „decenijama" pokušava da utiče i na događanja u Crnoj Gori i da za to koristi „srpsku manjinu, kao i Srpsku pravoslavnu crkvu u zemlji koja spada pod beogradskog patrijarha i tradicionalno slijedi velikosrpske ciljeve".
Brej se osvrće i na decenije vladavine Mila Đukanovića za kojeg piše da je činio političke iskorake, ali da je autokrata čiju je eru obilježio epski klijentelizam i prožetost cijele države kadrovima njegove Demokratske partije socijalista.
Za Hrvatsku se navodi da se i novinari žale na stil premijera Andreja Plenkovića, a da se i Plenković žali na to što predsjednik Zoran Milanović navodno istupa kao apologeta Rusije i Putina.&nbsp;
- Kao vrhovni zapovjednik vojske više puta je blokirao angažman hrvatskih vojnika u okviru projekata NATO-a u vezi s ratom u Ukrajini - piše Brej.
<h3>Šta preduzeti?</h3>
U posljednjem dijelu analize na 44 stranice Brej pokušava da da ideje što se može učiniti kako bi se smanjio ili potisnuo „toksični“ propagandni uticaj Rusije.
Tu, recimo, navodi da bi trebalo jačati medijsku pismenost ljudi, jer bi tako „svaki čitalac i slušalac mogao lako prepoznati izmišljene informacije“ kad ih vidi i čuje u medijima.&nbsp;
Taksativno spominje medije i portale koji se bave provjerom činjenica, kakvi su Raskrinkavanje i Istonomer, kao i strane zapadne servise poput DW-a, BBC i Radija Slobodna Evropa.
Kako piše Brej, ti mediji imaju isti problem kao i oni koji provjeravaju činjenice (fact checking) – njihovi izvještaji tek sporadično dospijevaju u veće medije i to samo one koji su kritični prema vlastima.
- Vjerovatno je vrlo ograničen krug građana koji uopšte znaju za postojanje takvih programa ili ih aktivno traže na internetu - procjenjuje Brej.
On poziva Evropsku komisiju i Evropski parlament da s riječi pređu na djela i da, recimo od Srbije, traže poštovanje evropskih vrijednosti u medijskom sektoru, a ne da samo taktički manevrišu, piše Dojče Vele.

Njemački novinar proučavao medije na Balkanu: Oni pod kontrolom Vučića kao da su ruski, u CG se pokušava uticaj preko SPC i srpske manjine

Balkan u 2024: Tragedije kao podsjetnik na realnost punu neodgovornosti i korupcije

Prodaja njemačkog proizvođača luksuznih automobila BMW-a stabilizovala se u prošloj godini zahvaljujući dobrim rezultatima u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), pokazali su preliminarni podaci.
Grupa je prošle godine prodala ukupno oko 2,46 miliona vozila, 0,5 odsto više nego u 2024. godini, kada je prodaja bila pala četiri odsto, prenosi SEEbiz.
Isporuke u Evropi porasle su 7,3 odsto na 1,02 miliona vozila. Američkim kupcima isporučeno je 417,64 hiljade vozila, pet odsto više nego u prethodnoj godini.
Rezultat u Kini pokazao je dvocifreni pad, od 12,5 odsto, uz isporučenih 625,53 hiljade vozila.
Okruženje je na kineskom tržištu "izazovno", rekao je voditelj prodaje Jochen Goller.
Rast na američkom tržištu iznenadio je mnoge s obzirom na visoke carine. Međutim, BMW ima u SAD-u veliku fabriku u Spartanburgu, u saveznoj državi Južnoj Karolini, koja proizvodi otprilike polovinu BMW-a prodatih na američkom tržištu.
Uprava je naglasila da troškove carina nijesu prenosili na kupce, što je pomoglo prodaji, ali je uticalo na profitne marže.
Podružnica Mini povećala je prodaju 17,7 odsto na 288,29 hiljada automobila, dok je glavni brend BMW bilježio pad od 1,4 odsto, uz isporučenih 2,17 miliona automobila.
Prodaja Rolls-Roycea zadržala se na prošlogodišnjem nivou.&nbsp;
Potražnja za električnim automobilima pokazuje znakove posustajanja, prema rastu prodaje od samo 3,6 odsto. U prethodnim godinama rezultati su bili znatno bolji.

BMW stabilizovao prodaju

Porodična firma Feberbeg Lebensmittel našla se u finansijskim poteškoćama, pa bi stručnjaci trebalo da pomognu u spasavanju lanca sa više od 70 prodavnica.
Prema zvaničnim informacijama, supermarket Feneberg podnio je Opštinskom sudu u Kemptenu zahtjev za takozvani “zaštitni postupak”, prenosi Capital.ba.&nbsp;
- Cilj je da se kompanija ekonomski reorganizuje na održiv način uz nastavak redovnog poslovanja - kazali su iz Feneberg Lebensmittela, člana Edeka grupe.
Feneberg upravlja sa više od 70 prodajnih mjesta u južnoj Njemačkoj i austrijskom Klejnvalsertalu, uglavnom u regionima Algaja i Bodenz. Kompanija zapošljava oko tri hiljade radnika i ostvaruje godišnji prihod od preko 500 miliona eura.
Zaštitni postupak u njemačkom stečajnom pravu omogućava preduzećima koja se suočavaju sa finansijskim problemima, ali još nijesu insolventna, da sprovedu sanaciju. Porodica Feneberg je u upravu uključila Stephana Leibolda, koji je ranije već radio na rješavanju problema u jednoj od Fenebergovih firmi.
- U posljednjim godinama u Fenebergu je pokrenuto mnogo inicijativa, ali nijesu sve dosljedno sprovedene do kraja - rekao je Leibold.
Stručnjaci advokatske firme Grub Brugger iz Štutgarta takođe učestvuju u sanaciji, koja bi trebalo da se završi tokom ove godine.

Njemački lanac supermarketa pred stečajem

Za 11 mjeseci 2025. godine, 73 maloljetnika u Crnoj Gori osumnjičena su za 48 krivičnih djela, na štetu 59 maloljetnih žrtava, dok su 102 maloljetnika počinila 83 prekršaja protiv 85 maloljetnika, saopštila je Uprava policije na upit Portala RTCG.&nbsp;
Sagovornice Portala RTCG saglasne su da zvanična statistika ne prikazuje stvarni obim vršnjačkog nasilja među djecom u Crnoj Gori, te da bez sistemske pomoći i rada sa porodicama, teško da možemo da očekujemo promjene. Ako želimo da vršnjačko nasilje zaista bude rjeđe, neophodno je graditi društvo koje nasilje ne prihvata kao normalno, opravdano ili poželjno, što je odgovornost cijelog sistema.
Magistrica socijalne politike i socijalnog rada Ivana Raščanin-Radičević ocjenjuje da su podaci Uprave policije značajni jer pokazuju da sistem evidentira i reaguje na prijavljene slučajeve, ali upozorava da oni ne obuhvataju veliki broj nasilnih ponašanja koja ostaju neprijavljena.
- Statistika Uprave policije je važna jer pokazuje da sistem bilježi i reaguje na prijavljene slučajeve vršnjačkog nasilja. Međutim, ona ne daje potpunu sliku, jer obuhvata samo slučajeve koji su formalno prijavljeni i procesuirani - kazala je Raščanin-Radičević.
Kako navodi, iskustva iz prakse i istraživanja ukazuju da je stvarni obim nasilja znatno veći, naročito kada je riječ o emocionalnom, digitalnom i seksualnom nasilju, koje djeca rijetko prijavljuju zbog straha, srama, nepovjerenja ili zato što ga često ne prepoznaju kao nasilje.
Posebno, kaže Raščanin-Radičević zabrinjavaju istraživanja prema kojima gotovo polovina mladih, njih oko 46 odsto smatra da se konflikti trebaju rješavati nasiljem, dok se nenasilni stavovi doživljavaju kao slabost.
- To nam govori da problem nije samo u broju slučajeva, već i u kulturi i sistemu vrijednosti koji u određenoj mjeri normalizuju nasilje - kazala je Raščanin-Radičević.
Sličan stav ima i Kristina Mihailović iz udruženja Roditelji.me, koja ukazuje da institucije i dalje ne prave jasnu razliku između nasilnog ponašanja i vršnjačkog nasilja, koje podrazumijeva namjerno, ponavljano i dugotrajno ugrožavanje djeteta ili grupe djece. Zbog toga, kako ističe, ne postoji ni kvalitetna evidencija, niti adekvatne mjere koje bi odgovorile na ozbiljnost problema.
Mihailović smatra da se društvo već dugo bavi pitanjem statistike i prebacivanjem odgovornosti, umjesto da prihvati činjenicu da je nasilje među djecom ozbiljan i rasprostranjen problem. Svakodnevni primjeri nasilja, kako među djecom tako i nad njima, pokazuju da je situacija alarmantna, ali da reakcije institucija nijesu dovoljne.
Svakodnevni slučajevi nasilja među djecom u Crnoj Gori pokazuju da je situacija alarmantna, ali da su reakcije institucija i dalje nedovoljne, smatra Mihailović.
Najčešći oblici vršnjačkog nasilja, kaže Mihailović su socijalno, psihičko i nasilje na internetu, dok je fizičko nasilje rjeđe, iako se o njemu najviše govori kada dođe do težih posljedica.
Prema njenim riječima, posebno zabrinjava to što se uzrocima nasilja gotovo uopšte ne bavimo, već isključivo njegovim posljedicama.
- Volimo da kada se nešto desi, onda komentarišemo šta je trebalo, nije trebalo, šta bi trebalo da uradimo nakon toga, ali sve ono što jeste uzrok vršnjačkog nasilja i dalje nije u predmetu pažnje, što bi rekli, onih koji donose odluke. Zašto? Zato što vjerovatno ne želimo da preuzmemo našu odgovornost kao odraslih - kazala je Mihailović.
Odgovornost se najčešće prebacuje isključivo na porodicu. Iako postoje problemi u porodičnim odnosima, u postavljanju granica i dosljednosti u vaspitanju, Mihailović smatra da država gotovo da nema razvijene servise podrške porodicama.
- Vi imate apsolutno nedostatak servisa podrške porodicama, rada sa porodicama, to manje više nigde ne postoji, izuzev u nekim situacijama kad neko ima mogućnost to da finansijski plaća, kad neko može da obezbijedi taj vid podrške, ali kada pričamo o servisima koji su dio sistema, apsolutno ne postoje i onda naravno da nema ko da radi sa porodicama - ukazuje Mihailović.
Bez sistemske pomoći i rada sa porodicama, teško je očekivati promjene.
Dodatni problem je nesklad između onoga što djeci govorimo i onoga što vide u ponašanju odraslih, javnom diskursu, medijima i kroz javne ličnosti, što dodatno utiče na njihovo ponašanje.
Kao hitne korake, Mihailović ističe potrebu da se počne sa dosljednom primjenom već postojećih zakona i mjera, uspostave sistemi podrške porodicama i jasno definišu mehanizmi odgovornosti za sve aktere – roditelje, škole i institucije.
Raščani-Radičević navodi da je kroz profesionalni rad bila u kontaktu i sa djecom koja su žrtve nasilja i sa djecom koja ga vrše, te da se u gotovo svakom slučaju radi o složenim situacijama koje uključuju porodične odnose, školsko okruženje, vršnjačke pritiske i društvene poruke.
- Žrtve često nose iskustvo straha, srama, izolacije i osjećaja da su ostavljene same. Sa druge strane, djeca koja čine nasilje vrlo često dolaze iz nestabilnih porodičnih i socijalnih okruženja, bez adekvatne emocionalne podrške, sa nedostatkom socijalnih i samoregulacijskih vještina. Često se dešava da su djeca koja vrše nasilje istovremeno i djeca koja su i sama bila izložena nasilju, bilo u porodici ili u vršnjačkom okruženju. Zato je u svakom slučaju ključna stručna, individualna procjena situacije i dobro osmišljena podrška, jer i žrtve i počinioci jesu djeca kojoj je potrebna pomoć Sistema - istakla je Raščanin-Radičević.
Govoreći o svom iskustvu ona ističe da djeca koja vrše nasilje nijesu djeca „bez emocija“.
- Kod mnogih se, nakon incidenta, javljaju strah, nesigurnost ili zbunjenost, ali često nemaju razvijene emocionalne, socijalne i kognitivne kapacitete da u potpunosti razumiju težinu svojih postupaka i posljedice po drugu djecu - kazala je ona.
Ta djeca, vrlo često dolaze iz rizičnih porodičnih i socijalnih okruženja, gdje su i sama izložena rigidnim, nasilnim ili zanemarujućim obrascima odnosa.
Ona ističe da su uzroci vršnjačkog nasilja su višeslojni. Napominje da postoje porodični faktori, nedovoljno osnažen školski sistem, snažan pritisak vršnjačkih grupa, ali i širi društveni kontekst u kojem se nasilje često vidi kao sredstvo moći, statusa ili „rješavanja problema“.
Prema njenim riječima, posebno zabrinjava istraživački podatak da skoro 60 odsto mladih u Crnoj Gori smatra da kriminal ima određenu vrijednost, odnosno da donosi korist i društveni status.
Raščanin-Radičević podsjeća da je važno istaći da nije svaki sukob vršnjačko nasilje, te da bi nešto bilo vršnjačko nasilje, mora postojati kontinuitet, ponavljanje, neravnoteža moći (stariji prema mlađem, grupa prema pojedincu ili druga vrsta nadmoći), kao i svjesna namjera nanošenja povrede ili štete.
Prema njenim riječima, nasilje nekad predstavlja način da obezbijede moć, kontrolu ili status, a nekad je samo model ponašanja koji su naučili,jer djeca uče po modelu,ono što vide najčešće i reprodukuju.
Zato, kako ističe, pristup počiniocima ne može biti isključivo represivan.
- Potrebna je kombinacija odgovornosti i sankcije sa edukacijom, razvojem empatije, radom sa porodicom i uključivanjem stručnih službi onda kada je to potrebno, jer samo tako možemo spriječiti ponavljanje nasilja i dugoročno promijeniti obrazac ponašanja - ukazuje Raščanin-Radičević.
Raščanin-Radičević mišljenja je da je neophodna jasna, stalna saradnja porodice, škole, Sistema socijalne I dječje zaštite.
Danas se najčešće reaguje tek kada dođe do fizičkog nasilja ili vidljivih incidenata poput uvreda i zadirkivanja, dok se emocionalno i posebno seksualno nasilje prepoznaje kasnije ili ostaje neprijavljeno, iako nosi izuzetno teške posljedice.
Ona podsjeća da u situacijama vršnjačkog nasilja postoje tri grupe djece: dijete koje vrši nasilje, dijete koje je žrtva i djeca posmatrači.
Posmatrači nijesu neutralni jer oni uče da se na nasilje ćuti i da je prihvatljivo.
- Ako sa njima ne radimo, oni postaju rizična grupa, sjutra mogu postati i žrtve ili počinioci. Još opasnije je ako ih naučimo da nasilje posmatraju kao nešto „normalno“, jer dijete koje danas ćuti na vršnjačko nasilje, sjutra neće reagovati ni na nasilje u porodici, već će ga tretirati kao privatnu stvar. Zato je ključno da sistemi sarađuju kroz jasne protokole postupanja, pravovremenu razmjenu informacija, zajedničku procjenu rizika i koordinisanu intervenciju - kaže Račšanin Radičević.
Kao najveći izazov danas ističe nedostatak sistemskih, kontinuiranih i kvalitetnih preventivnih program te da je od velikog značaja prevencija.
- Potrebno je da škole dugoročno rade na razvoju socijalnih i emocionalnih vještina djece, empatije, nenasilne komunikacije i sposobnosti rješavanja sukoba bez nasilja, uz istovremeno jačanje kapaciteta za prepoznavanje i sprječavanje nasilja - kazala je ona.
Takođe, ključno je da servisi pomoći i podrške budu dostupni, profesionalno osnaženi i finansijski održivi, kao i da škole, stručne službe i centri za socijalni rad imaju jasne mehanizme saradnje i dovoljno resursa da reaguju pravovremeno i odgovorno.
- Paralelno s tim, moramo raditi na promjeni vrijednosnih obrazaca mladih, jer dio njih danas nasilje i kriminal vidi kao nešto društveno prihvatljivo i korisno. Ako želimo stvarno smanjenje vršnjačkog nasilja, moramo graditi društvo u kojem nasilje nije normalizovano, nije poželjno i nije opravdano , a to je odgovornost cijelog Sistema - poručuje Raščanin-Radičević.

Alarmantni podaci o vršnjačkom nasilju: Reakcije institucija i dalje nedovoljne

Kada je riječ o kanalu Mareze, jasno je da se na trasi kanala od osam kilometara nalaze brojni objekti, kako stambenog karaktera, tako i druge vrste poput igrališta koje je izgradio Glavni grad - rekao je za Antenu M šef Kluba odbornika Demokratske partije socijalista u Skupštini Glavnog grada Andrija Klikovac komentarišući izjavu gradonačelnika Podgorice Saše Mujovića da će svi koji su nelegalnom gradnjom ugrozili kanal Mareze biti sankcionisani.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 55.5%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fmujovic-bice-sankcionisani-svi-koji-su-ugrozili-kanal-mareze-i-izdati-nalozi-da-se-uklone-nelegalni-objekti&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
Ističe da ga zaista raduje ukoliko će gradonačelnik, zajedno sa nadležnim službama i upravom grada, ukloniti nelegalno sagrađene objekte.
- Tako da vjerujem da će ukloniti i one stambene objekte koji se nalaze na trasi tog kanala. Posebno je zanimljivo, što na osnovu satelitskih snimaka možemo vidjeti da su ti objekti nastali u periodu 2020-2025, a u toku je i nelegalna gradnja nekih od tih stambenih objekata - ukazuje Klikovac.
S druge strane, s obzirom na igralište koje je već uklonjeno, sagovornik Antene M naglašava da se postavlja osnovno pitanje - ko će nadoknaditi štetu od 50 hiljada eura Budžetu građana Podgorice, budući da su, kako podvlači, gradske službe koristile imovinu koja nije u vlasništvu Glavnog grada, već Ministarstva poljoprivrede i Vlade Crne Gore.
- Onda se postavlja pitanje ko će tu štetu nadoknaditi, a takođe ko će biti odgovoran što je šteta nastala. U vezi samog stadiona, oko kojeg se digla cijela hajka direktora lokalnih preduzeća, koji su obično i besposličari i ta preduzeća vode sa velikim minusom, očigledno je jedna zla namjera da je Demokratska partija socijalista uvijek i za sve kriva, pa čak i za njihov nerad. Jer podsjetiću da uprava Glavnog grada već godinu dana zna da je ovaj kanal zatrpan, a direktor Vodovoda i nadležne službe nijesu ništa uradile da očiste kanal - navodi Klikovac.&nbsp;
Pojašnjava da se stadion nalazi na privatnoj svojini, da se gotovo cijeli stadion osim reflektora nalazi mimo kanala, te da je i u Programu privremenih objekata, koji je, kako napominje, usvojen prije dva mjeseca, glasovima odbornika PES-a, koalicije Za budućnost Podgorice, Demokrata i Pokreta za Podgoricu, odnosno većine u lokalnom parlamentu.
- Tako da su oni dobro znali za ovaj stadion, i gdje se nalazi, i kojih je dimenzija i kvadrature, a uz sve to, postoji saglasnost Agencije za zaštitu životne sredine na Program privremenih objekata, što će definitivno reći da ovaj stadion ne ugrožava životnu sredinu. Tako da je zaista u pitanju jedno politikanstvo i opet kažem, jedan jeftini PR pojedinih lokalnih direktora, koji zaista ne znaju ni šta rade, ni kako rade. A vjerujte mi da ćemo u narednom periodu vidjeti da li će sada, kada otiče voda tim kanalom, Mareza biti i dalje zamućena, a ukoliko bude zamućena, da li će direktor Vodovoda podnijeti ostavku - zaključuje Klikovac.

Tag: balkan