Stalno iz Beograda, centra &nbsp;velikosrpskih vlasti, a protivnika Crne Gore i prava na autokefalnost Crnogorske crkve, posebno iz redova Crkve Srbije, i njenih raznih poklisara i operativaca u Crnoj Gori, svedočimo da njih ocigledno ne zanimaju istorijske, kanonske činjenice o istoriji autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve. Samo njih zanima da žive u blatu laži i da naštete Crnoj Gori i Crnogorcima.
&nbsp;Evo jedna krucijalna činjenica, koja svjedoči da je Crnogorska crkva, odnosno, Pravoslavna crkva u Crnoj Gori, Pravoslavna mitropolija Crnogorska bila autokefalna crkva u nezavisnoj i medunarodno priznatoj državi - Knjaževini Crnoj Gori. To je dokument iz 1885.godine, koji je lako provjeriti i čiji je ključni dio u faksimilu objavio odavno dr Danilo Radojević u knjizi "Iz povijesti hrišćanskih crkava u Crnoj Gori", CDNK, &nbsp;Podgorica, 2000).&nbsp;
Naime, mitropolit autokefalne Crnogorske crkve Mitrofan Ban je, nakon obavljene hirotonije u Rusiji (Petrogradu) 19. oktobra 1885., poslao pismo vaseljenskom (konstantinopoljskom, carigradskom) patrijarhu Joankimu III, iz koga se jasno uočava da je Pravoslavna Crnogorska crkva autokefalna i da je vseeljenski patrijah kao takvu pomjesnu crkvu priznavao. Naime, u tome pismu mitropolit autokefalne Crnogorske crkve, između ostalog, piše: "....Mi smo de iz Rusije povratili i u ime Božije zauzeli svetu katedru Mitropolije Avtokefalne crkve u &nbsp;bogoštićenom Knjaževstvu Crnogorskom na koju smo i Duhom Svetijem i pozvati".
Činjenice su neumoljive. Istorijske, aksiomskog kakarkera. Naučne.&nbsp;
Danas, kao i vazda, velikosrpski otimači Crne Gore, uzurpatori njenog sakralnog istorijskog blaga, ne mogu prkositi istorijskim, pravnim i drugim činjenicama. Ali manipulacije i obmane režima silom važe, no im mi ne prizajemo.
&nbsp;Ne zaboravimo da je srpski mitropolit u Crnoj Gori dr Amfilohije Radović u pozno doba priznao i to javno da je Crnogorska crkva bila autokefalna, naravno pod uticajem nespornih istorijskih činjenica, ali je, ipak, priznao. A danas velikosrbi misle da ćemo odustati od crkvene autokefalnosti za našu Crnogorsku crkvu i pristati na beogradsku velikosrpsku otimačinu i falsifikate. Toga filma dok smo živi mi, gledati neće.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Anticrnogorski faktori predvođeni vlastima i Crkvom Srbije stalno ignorišu činjenice o istorijskoj autokefalnosti Crnogorske crkve

„Onaj ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost, onaj ko kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost“ (George Orwell, 1984) U srpskoj istoriografiji je poznat beskompromisni sukob između Pantelije Srećkovića i Ilariona Ruvarca, koju Ruvarac objašnjava riječima „...od čoveka Srbina, preteranog patrijote, u koga je jače čustvo i želja od uma i razuma – napisana Istorija ne vredi mnogo i upravo da ništa ne vredi, i da je za Srbiju i Srpstvo velika sramota, što je takva Istorija puštena u svet“. Srećković je bio predstavnik romantičarske istoriografije, koja je uglavnom počivala na zabludi da su narodna predanja pouzdan istorijski izvor, uspjevši da prikupi impresivnu kolekciju predrasuda, poluistina, suludih koncepcija i šovinističkih naklapanja, kojih se kao tobožnjih „istorijskih činjenica“ čvrsto držao cijelog života. <h2>Klerikalna mitologija</h2> Danas je srpska istorigrafija u potpunosti naslijedila Pantinu metodologiju, bilo da se radi o daljoj ili bližoj prošlosti. Istorijski revizionizam je u savremenom srpskom društvu jedan od ključnih mehanizama kojim se izgrađuje „novo“ kolektivno „śećanje“, kao temelj obnovljenih imperijalnih ambicija. Zamjena istorije političkim mitom nije puka zamjena istorijskih činjenica mitskim pripovjedanjima, jer bi istorijski argumenti nadvladali kao jači, već se istoriji oduzima legitimet, da bi se prešlo na novo, politički upotrebljivo pisanje i čitanje istorije, sa malo ili nimalo uvažavanja za činjenice koje se guraju u stranu, prećutkuju, brišu, a veoma često i konstruišu. Često konstruisani lažni mitovi traže savez sa pravim mitovima ili sa selektivnim činjenicama da bi bili što efikasniji. Preveliki politički, medijski i pseudonaučni uticaj na crnogorsko društvo izvana proizveli su generaciju političara, koja danas čini vlast u Crnoj Gori i koja je svoj identitet gradila na Pantinoj istoriji. Da stvari budu još obespokojavajuće, slično je i sa njihovim sljedbenicima. Posebnu ulogu u svemu tome ima Crkva Srbije, njene eparhije u Crnoj Gori, čije sveštenstvo, skromnog opšteg obrazovanja i u ratu sa svim realnim činjenicama, bezobalnom slobodom tumače istorijsko nasljeđe, slijepi i gluvi za prvoklasne istorijske artefakte koji su u sukobu sa njihovom mitološkim naklapanjima.&nbsp; Zato je Crna Gora pravi primjer kako se istorijski fakti prvog reda zamjenjuju klerikalnom mitologijom i kreiranjem prošlosti koja je za njih vrlo upotrebljiva u mijenjanju svijesti građana Crne Gore, pokušavajući da današnje vrijeme projektuju na vremena prije više stotina stoljeća, kada nije bilo ni nacija, ni identitetskih razmirica, ni današnje dostupnosti informacija. Fascinira sa kojom upornošću Crkva Srbije ignoriše svaki artefakt koji se pojavi u istorijskoj publicistici, ne prezentirajući nam bilo kakvu polemičku činjenicu kojom bi ih osporila.&nbsp; Tako se ignoriše Gramata carigradskog patrijrha Jeremije iz 1531. godine, podržana od tri najvažnija patrijarha, kojom se Pećka arhiepiskoja naziva takozvanom i „otpočetka“ potčinjenom Ohridskoj arhiepiskopiji, ili kad su članovi Srpske kraljevske akademije, preteče SANU, „ljubazno primani u Vaseljenskoj patrijaršiji, po rečima uvaženog gospodina Jakozosa Papajoanu, sekretara Sinoda, koji je konsultovao patrijaršiskog bibliotekara i arhivara, da u Fanaru nema dokumenata o obnovi rada Pećke patrijaršije. Uostalom, na Pećku patrijaršiju, sasvim prirodno, i danas se tamo gleda kao na nekanonsku ustanovu, političko delo Turaka, što je ona i stvarno bila“. Nikada nijesmo od Crkve Srbije dobili razjašnjenje neprisustva Vaseljenskog patrijarha na tzv. proslavi 800-godišnjice SPC i stava Vaseljenske patrijašije da se radilo samo o hirotoniji Save Nemanjića u čin arhiepiskopa? Glavna dva izvora vezano za hirotoniju Sv. Save u čin arhiepiskopa jesu njegovi životopisci Domentijan i Teodosije. Domentijan je žitije pisao polovinom XIII stoljeća, dok ga je Teodosije pisao krajem XIII i početkom XIV stoljeća. Oba pogrešno navode ime vaseljenskog patrijarha, jer je u periodu 1216 – 1222. godine patrijarh bio Manojlo Saranten, a ne German II, što govori da Domentijan nije svjedočio činu hirotoinije Save, dok je Teodosije pisao žitije na bazi Domentijanovog. Teodosije potvrđuje da je Druga zapovijest Vaseljenskog patrijarha samo lična gramata za Sv. Savu. &nbsp; <h2>Autokefalna Crnogorska crkva</h2> Crkvena autokefalnost podrazumjeva da takva crkva ne dobija svoju vlast od druge crkve i da nad sobom nema nikakave više vlasti, sem vaseljenskih sabora. Jednom izvojevana autokefalnost je stalna. Kanoni se uspostavljaju odlukama vaseljenskih sabora, odlukama pojedinih pomjesnih sabora (Fotijev Nomokanon), odlukama najviših crkvenih autoriteta. Tako da se u glasilu Petrogradske duhovne akademije objavljen Diptih Ruske pravoslavne crkve iz 1851. godine i Atinska sintagma Vaseljenske patrijaršije iz 1855. godine apsolutno mogu smatrati kaononskim dokumentima. U oba ta dokumenta pod brojem 9 navedena je autokefalna mitropolija Crne Gore. Iako se pokušava pominjanje Cetinjske mitropolije među autokefalnim crkvama osporiti sa srpske strane, da se radi samo o autonomiji, postavlja se pitanje, ako je tako, zašto nije pomenuta crkva u Srbiji, koja je imala u to doba autonomiju u okviru Vaseljenske patrijaršije?  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250601010636_5efd5a440660ed2c604cf9034afd22d48e38d723c5e7b54d1b513d8ce29b780a.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250601010636_5efd5a440660ed2c604cf9034afd22d48e38d723c5e7b54d1b513d8ce29b780a" data-rendition-name="original" width="700" height="500" loading="lazy" alt="kapela i sluxbene novine"> <figcaption>Odluka o ujedinjenju(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Ustav Crne Gore iz 1905, u članu 40, samo konstatuje, i kanonski i ovozemaljski, pravni status Crnogorske crkve: „... Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve“... Autokefalnost potvrđuje i beogradski mitropolit Dimitrije Pavlović u zvaničnim obraćanjima vrhu Crnogorske crkve. Za pseudoistoriju nijesu argument ni Službene novine KSHS od 3. juna 1922. godine, u kojima se govori o ujedinjenju autokefalne CPC sa ostalim crkvama. Kao što se pominje i u samom tomosu Vaseljenske patrijaršije toj ujedinjenoj crkvi, a koji se i navodi u tom broju Službenih novina. I to je sve više puta objavljeno, bez ikakvog efekta. Kao da je ćutanje i bježanje od razjašnjenja tog pitanja najoportunije za Crkvu Srbije i njene poklonike.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250601010636_e787b26ae8635bb1a2d8048eefab6933af43a6f5db073e44266407025cc6f19f.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250601010636_e787b26ae8635bb1a2d8048eefab6933af43a6f5db073e44266407025cc6f19f" data-rendition-name="original" width="500" height="700" loading="lazy" alt="kapela i sluxbene novine"> <figcaption>Službene novine, 3. jun 1922.(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  U svojim epskim zanosima i prizemnoj metaforici, Boris Bogdanović pominje „izmišljenu drugu crkvu“, aludirajući na Mila Đukanovića. Njega kao pravnika, doduše „daljinskog“ sa čuvenog Megatrenda, ne obavezuje ni Ustav Crne Gore iz 1905, ni Ustav CPC iz 1904, niti ga interesuje kako je nekanonski i nepravno ukinuta CPC, ko je činio Sinod CPC, što je predviđao Ustav CPC kako se donose odluke Sinoda, kako postaju izvršne, da li je Rješenje nepotpunog Sv. Sinoda Kraljevine Crne Gore od 16. decembra 1918. godine pravno valjan dokument da se ukine jedna autokefalna crkva, iako je po kanonima autokefalnost crkava STALNA! Možda bi, po istom principu, Porfirije Perić i Irinej Bulović mogli rješenjem napisanim rukom i svojim potpisima prisajediniti Crkvu Srbije Moskovskoj patrijaršiji? Naravno da to nije moguće bez odluke Sabora! Da mu bude jasnije Rješenje od 16. decembra 1918. potpisali su samo dva člana Sinoda Kraljevine Crne Gore od sedam, koliko je imao,, arhipeiskop Mitrofan Ban i episkop nikšićski Kiril Mitrović.&nbsp; <h2>Odsustvo samopoštovanja</h2> Ako Bogdanovića interesuje pravni i duhovni kontinuitet crkve čiji je poklonik, preporučujem mu da pročita Zakon o crkvama i verskim zajednicama Republike Srbije, član 11. Crkva Srbije postoji u Crnoj Gori fizički od 1920. godine, priznata od Vaseljenske patrijaršije 1922. godine, u pravni sistem KSHS/Kraljevine Jugoslavije ušla je Zakonom o SPC iz 1929. i Ustavom iz 1931. godine, kojim je nekada autokefalna Cetinjska mitropolija postala 22. eparhija Crkve Srbije.&nbsp; Koliko je odsustvo samopoštovanja govori i stalno pominjanje povratka kapele Karađorđevića na Jezerski vrh. Tobožnji poštovaoci Njegoša i smirenja njegovih kostiju hoće da rušitelje originalne Njegoševe kapele instaliraju simbolički kao „istorijsku vertikalu“ (riječi Borisa Bogdanovića). Pored toga što postoje snimci oštećenja Njegoševe kapele od groma, skica ruskog arhitekte Krasnova koji pokazuju da je Njegoševu kapelu vrlo lako bilo obnoviti (čak su i Austrijanci nudili da oni to urade), umjesto što je survana niz Koprivinu stranu, lažni poštovaoci Njegoša, kojima je jedino potreban kao simbol srpstva, ne prave replike njegove kapele, već kapele koju su podigli Karađorđevići, sa istim ciljem da se Crna Gora obelježi kao dio srpske teritorije.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250601010636_4671b2f674509cce4838dde863b34cce28aa02db4bc46ca25c6483ef8054daea.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250601010636_4671b2f674509cce4838dde863b34cce28aa02db4bc46ca25c6483ef8054daea" data-rendition-name="original" width="1440" height="1258" loading="lazy" alt="kapela i sluxbene novine"> <figcaption>Skica Krasnova oštećene Njegoševe kapele prije rušenja(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Da imamo posla sa novokompovanim vjernicima i sveštenicima koji se ne drže kanona „kao pijan plota“ govori reakcija jednog novinara u tv emisiji, koji sa promjenom redakcije mijenja i svjetonazore, da ga vrijeđa naziv Crkva Srbije. Da je čovjek vjere obavjestio bi se da je na vaseljenskom saboru na Kipru 1872. etnofiletizam proglašen jeresom. Drugim riječima, ne postoje nacionalne crkve, crkva je jedinstvena, „katoličanska“, a svi njeni djelovi su pomjesni i nose ime države u kojoj vrše „božju misiju“. To posebno važi i za one koji autokefalnu sremskokarlovačku mitropoliju smatraju dijelom Pećke „patrijaršije“, iako je ona bila mitropolija Pravoslavne crkve u Austrougarskoj. Umjesto što pjenite, provjerite!  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250601010636_84af70fea1951b27fc12a4faca1539807acb792155ca4e0e9562c401750ba5b6.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20250601010636_84af70fea1951b27fc12a4faca1539807acb792155ca4e0e9562c401750ba5b6" data-rendition-name="original" width="1455" height="554" loading="lazy" alt="kapela i sluxbene novine"> <figcaption>Oštećena kapela lijevo - srušena od strane Karađorđevića desno(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Ako se pitate zašto opet o crkvenom pitanju, odgovor je da je tokom proteklih sto godina identifikacija srpstva i pravoslavlja, tj. vjere i nacije, u različitim periodima, dovođena do apsoluta. Za veliki broj autora srpstvo i pravoslavlje su bili sinonimi. Velmar Janković 1938. godine piše da je pravoslavlje proželo „celog srpskog čoveka“, pa je svetosavska crkva „izraz srpskog narodnog duha“ sa kojim je srasla i van kojeg „tako reći i ne postoji“. Upravo zahvaljujući toj nehrišćanskoj ideologiji i vezi crkve i nacije, Crna Gora je potonjih skoro četiri decenije promjenila nacionalni sastav zahvaljujući Crkvi Srbije. Oksimoron je da oni koji su nacionalni konvertiti, koji su promijenili kao zreli ljudi svoju naciju, optužuju one koji su dosljedni u svom nacionalnom identitetu za izdaju svog porijekla? Otvorite već jednom na uvid popisne liste od 1948. do danas, da već jednom vidimo kakav prevrtljiv karakter imaju mnogi građani Crne Gore, dostojan prezira. A i da njihovi potomci prestanu da nas pitaju „što ti je bio đed“.&nbsp;

Slobodan Jovanović

Novo kolektivno śećanje po Pantinoj istoriji

Predsjednica francuske skupštine Jael Braun Pive sastala se u četvrtak ispred zgrade parlamenta sa poljoprivrednicima koji protestuju u Parizu, koji su je glasno izviždali.
Oni su dobacivali "ostavka, ostavka", prenosi Figaro.
Oko 100 poljoprivrednika okupilo se rano u Parizu uprkos zabranama, protestujući protiv sporazuma o slobodnoj trgovini sa Merkosurom i tražeći administrativna pojednostavljenja.
Demonstranti su blokirali Trijumfalnu kapiju i Ajfelov toranj, a djelimično je zatvoren auto-put A13 u zapadnom dijelu prijestonice, saopštila je pariska policija, preniose Nezavisne novine.
Poljoprivrednici iz sindikata Ruralne koordinacije takođe su blokirali pristup skladištu nafte DPA u Basensu, u blizini Bordoa.
Na licu mjesta je prisutna policija, a vlasti su apelovale na vozače da izbjegavaju pogođena područja.

Francuski poljoprivrednici izviždali predsjednicu skupštine

Sada je i zvanično. Na božićnoj proslavi televizije Informer pjevao je osuđeni ubica. Da je Dragan Ašanin počinio ubistvo 1992. godine za N1 potvrdio je i Viši sud u Beogradu, navodeći da je zbog toga osuđen na 11 godina zatvora. Ali kako je moguće da se takav čovjek našao u društvu štićenih ličnosti - predsjednika države, predsjednice Skupštine i gotovo pola Vlade? Da li je sistem obezbeđenja zakazao ili je jedini dosije koji se računa – partijski?
Zar nijeste oduvijek željeli da znate kako izgleda privatna zabava gotovo cijele Vlade Srbije, skupa s predsjednicom Skupštine i predsjednikom države. Ko se napio, ko posvađao, šta su jeli i uz koje su se pjesme veselili?
Kako piše N1, do pojave televizije Informer na medijskom nebu Srbije, bilo je nezamislivo ovakve scene gledati uživo. U uređenoj zemlji, nezamislivo je i da se u društvu štićenih ličnosti, a prije svega predsjednika države, pojavi osuđeni ubica.
Jer čovjek koji se fotografisao s predsjednikom Aleksandrom Vučićem, koji se više puta našao u zagrljaju ministra Darka Glišića, koji je predsjednici Skupštine pjevao na uvce i koji je dijelio mikrofon s ministrom policije Ivicom Dačićem - e taj čovek izvršio je ubistvo 1992.
Dragan Ašanin, umjetničkog imena Aške, tada harmonikaš, oktobra '92. u Novom Beogradu ubio je svoju bivšu partnerku, tada 18-godišnjakinju u koju je iz pištolja pucao pred njenim maloljetnim bratom.
Tu informaciju prvi je objavio Nemanja Šarović, za N1 to je potvrdio i Viši sud u Beogradu.
„Presudom Okružnog suda u Beogradu od 26.05.1993. koja je preinačena odlukom Vrhovnog suda Srbije od 19.05.1994. okrivljeni Dragan Ašanin oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog djela ubistvo, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru“, stoji u odgovoru Suda.
„Samo da objasnim, ja to nisam znao! Istina je da je gospodin Ašanin 1992. godine počinio to ubistvo koje je u presudi okarakterisano kao ubistvo bez predumišljaja. Ja da sam znao, ili da je bilo ko iz Informera znao, na našoj Božićnoj proslavi gospodin Ašanin ne bi pjevao, ali ne zato što to nije po zakonu jer je, pošto je odslužio zatvorsku kaznu, po zakonu on slobodan čovjek. Ja ga ne bi pozvao da pjeva da sam to znao iz moralnih razloga“, rekao je Dragan J. Vučićević, glavni urednik TV Informera.
Glavni urednik Informera nije morao da zna, ali je morala služba obezbjeđenja predsjednika države.
„Ko bi tamo mogao da bude, sa kojom namjerom, zašto - pojednostavljeno, to je zanat kojim se ti ljudi bave i bezbjednjaci moraju da saznaju ko su ta lica koja bi mogla neposredno da ugroze štićeno lice ili da ga kompromituju svojim prisustvom“, kaže Aleksandar Radić, vojni analitičar.
Kako je onda pripadnicima Vučićevog obezbjeđenja promakao ni manje ni više nego - osuđeni ubica?
„Mislim da službi bezbjednosti nije promakao osuđeni ubica, ne mogu vjerovati da nisu znali ko je i šta je tamo, nego je jednostavno sistem vrednosti promijenjen. Društvo je podijeljeno na vas i nas. Postoje dvije grupe ljudi, oni koji vole predsjednika Republike i to su dobri ljudi, nezavisno od toga da li su ležali zbog ubistva 18-godišnjakinje u zatvoru ili za silovanje muškaraca - jednostavno oni su politički podobni“, kaže Radić.
U kratkom telefonskom razgovoru za N1, bivši predsjednik Srbije Boris Tadić kaže da je napravljen strašan propust, pa konstatuje - da smo mi normalna zemlja, ovdje bi morala biti pokrenuta istraga.

Srbija: Osuđeni ubica pjeva državnom vrhu - propust službe ili su sada takvi ljudi politički podobni

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović večeras je odgovarao na pitanja medija uoči svečane akademije "Veče međimurskog identiteta", a jedna od onih zanimljivih odnosila se na američke pretenzije na Grenland.
- To je danska teritorija, ne možete nego biti na strani Danske. Stvari su potpuno jasne... Možda tu priču s Grenlandom treba demistifikovati - kazao je Milanović novinarima.
U nastavku je ocijenio da "Grenland za američku sigurnost ne predstavlja ništa, a ako jednog dana bude nešto predstavljao, tada više neće biti ni Evrope ni Amerike jer to znači da će se arktički led do te mjere otopiti da će Amerika, ako opstane, imati glavni grad u Denveru, a ne Vašingtonu".
- Postoje, samo ne znam jesu li u američkoj administraciji to još vidjeli na karti, Svalbardska ostrva. Ona pripadaju u principu Norveškoj. Ona su malo istočnije od Grenlanda i tamo završava golfska struja i more nije zaleđeno. To je interesantno. Evo, dao sam im temu za razmišljanje. Možda su vidjeli na karti da postoje i ta ostrva. Grenland je beskoristan - tvrdi Milanović.
Dodao je da "nije na njemu da se miješa u poteze Trumpa" i kazao da u hrvatskom interesu nije da kaže baš sve što misli o tom njegovom potezu.
- Ovo je dokaz da međunarodno pravo ne postoji ni kao fikcija - zaključio je Milanović prenosi Index.hr.&nbsp;

Milanović: Grenland je beskoristan, ne znam je li Trampova administracija na karti vidjela Svalbard

U novom izdanju emisije „Jutro s Majom“ na Televiziji E, gledaoce očekuju zanimljivi sagovornici iz svijeta mode, muzike i umjetnosti.
Gost emisije biće poznati modni dizajner Igor Todorović, prepoznatljiv po autentičnom izrazu i stavu, koji dosljedno njeguje kako u modnim trendovima, tako i u životnim pogledima.
Voditeljka Maja Popović ugostiće i srpskog kompozitora i multiinstrumentalistu Saleta Sedlara, povodom njegove nove pjesme „Svetli beli grad“, koja predstavlja intimni i društveno angažovani muzički portret Beograda – grada koji, uprkos ranama i izazovima, ostaje ponosan, ali polako gubi sjaj po kojem je bio prepoznat.
U emisiji će učestvovati i panelisti: glumica Jovana Brnović, muzičarka Jovana Ćupić i muzičar Lazar Nenezić, koji će sa gostima i voditeljkom razgovarati o aktuelnim temama iz svijeta umjetnosti i društva.

Igor Todorović i Sale Sedlar gosti „Jutra s Majom“ na Televiziji E

Društvo

Zbog sumnji u falsifikovanje diploma: Moći će da se provjeri ko je i kada završio Univerzitet Crne Gore

Od ministra Dragoljuba Šćekića, s ljubavlju: ugovor o djelu za predsjednika Savjeta RTCG Veselina Drljevića

Politika

DNP traži ustavne promjene ili izlazi iz vlasti: Zahtijevaće da srpski jezik bude službeni, izmjene Zakona o državljanstvu...

Dizdarević: Sektor bezbjednosti je kompromitovan, NATO nas posmatra s rezervom zbog sumnje u curenje povjerljivih informacija

vipSubnav

mainNavigation

footerNavigation