Politički analitičar Danilo Kalezić ocijenio je da je noćašnja akcija protiv, kako je naveo, diktatorskog režima u Venecuela jedan od najznačajnijih spoljnopolitičkih poteza aktuelne administracije Sjedinjene Američke Države.
Kako je naveo u objavi na mreži X, građani Venecuele imaju pravo na slobodne i fer izbore, kao i na život bez, kako je istakao, okova narkokartela i represivnog sistema koji ih progoni, likvidira i muči.
Kalezić podsjeća da potresna svjedočenja i, kako navodi, surova statistika nasilja svjedoče o režimu koji je od nekada najprosperitetnije države Latinske Amerike stvorio „crnu rupu“.
Prema njegovim riječima, aktuelni događaji otvaraju i širu globalnu dilemu – da li se Sjedinjene Američke Države vraćaju izvornom Reganovom modelu spoljne politike, u kontekstu tektonskih promjena unutar Republikanske stranke, ili je riječ o uspostavljanju novih interesnih zona.
– Kako god, Maduro je ostavljen na milost i nemilost, bez stvarne podrške Kine i Rusije, što predstavlja ozbiljno narušavanje ose Peking–Moskva i snažan alarm za sve njihove saveznike, od Irana do Balkana – zaključio je Kalezić.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Kalezić: Akcija u Venecueli jedan od najsnažnijih spoljnopolitičkih poteza aktuelne američke administracije

Posljednji događaji i reakcioni potezi Sjedinjenih Američkih Država prema Zapadnom Balkanu ukazuju na početak ne nužno promjene ciljeva, već promjene načina na koji se ti ciljevi pokušavaju ostvariti. Upravo iz te razlike polako se otkriva nova dinamika američke politike u regionu.
Počelo je usvajanjen Zakona o demokratiji i prosperitetu Zapadnog Balkana (Western Balkans Democracy and Prosperity Act), koji formalno reafirmiše kanone tradicionalne američke politike - borbu protiv korupcije, jačanje institucija, zaštitu ljudskih prava i suzbijanje malignog stranog uticaja - ali je njegova suština operativna i po svemu sudeći instrumentalna.
Predsjedniku SAD daje se široko diskreciono ovlašćenje da kroz sankcije, zamrzavanje imovine i vizna ograničenja djeluje protiv pojedinaca i struktura koje podrivaju američke interese u regionu, uz obavezu izvještavanja Kongresa. Suštinski, on ostavlja administraciji punu slobodu da vrijednosti koristi kao instrument interesa.
Dosadašnja američka politika prema Zapadnom Balkanu bila je zasnovana na ključnoj logičkoj pretpostavci: da je moguće Srbiju postepeno izvući iz ruskog uticaja i to kroz angažman, ustupke i tolerisanje "balansiranja". Međutim, danas Srbija ne samo da nije izvučena iz ruskog uticaja, nego se jasno vidi snažno kinesko ekonomsko i političko prisustvo. Umjesto, dakle, neutralizacije jednog spoljnog malignog uticaja, dobili smo njegovu akumulaciju.
To je centralna teza na kojoj počiva nova analiza američke politike prema regionu, što potvrđuje odluka SAD da uvede trgovinske mjere protiv kineske kompanije Linglong, zabranivši uvoz guma proizvedenih u Srbiji. Ovoj odluci prethodila je ona koju bismo danas cinično mogli nazvati 'vjesnikom oluje':kompanija zeta predsjednika Trampa obavijestila je režim u Beogradu da povlači investiciju vezanu za projekat izgradnje luksuznog kompleksa na lokaciji bivšeg Generalštaba.
U tom kontekstu bi trebalo tumačiti i nenajavljeno povlačenje i „čišćenje“ većeg broja karijernih diplomata iz State Departmenta. Taj potez ne mora nužno značiti samo konsolidaciju predsjedničke kontrole, već može ukazivati i na pripremu za primjenu tzv. „bosanskog modela“ - modela u kojem se u ključne procese uvode politički operativci, pravnici i specijalni izaslanici sa zadatkom da proizvedu diskontinuitet s postojećom politikom, ali i da istovremeno obezbijede kontinuitet američkog uticaja. Drugim riječima, ovo je pokušaj da se razbije postojeća mreža odnosa i uspostavi nova spoljna politika, prilagođena novim interesima i realnostima na terenu.
Ako se ta realnost prihvati, onda je jasno da je Crna Gora prostor u kojem taj model uticaja doživljava svoj puni procvat. Kroz ekonomske projekte, infrastrukturne aranžmane i netransparentne investicione modele, uticaj trećih strana u Crnoj Gori se ne samo normalizuje, već institucionalizuje. Ključno je, međutim, razumjeti redosljed: da bi administracija mogla da djeluje, ona najprije mora precizno da identifikuje i dijagnostikuje problem u Crnoj Gori. Bez jasne dijagnoze, nema ni strategije, još manje rješenja.
Rješavanje crnogorskog pitanja, pritom, neminovno zavisi od načina na koji će Vašington redefinisati svoj odnos prema Srbiji. Svaka ozbiljna politika prema Podgorici mora uzeti u obzir činjenicu da se politički i ekonomski tokovi u Crnoj Gori u velikoj mjeri prelamaju kroz Beograd. Drugim riječima, kritika i pritisak prema Crnoj Gori biće efektivni samo onoliko koliko su uvezani u širi okvir politike prema Srbiji.
U tom okviru važno je i Kosovo, koje se ponovo vraća u fokus američke politike. Promjena pristupa prema Kosovu signalizira napuštanje politike popuštanja i održavanja statusa quo, koja je godinama dominirala regionalnim odnosima. Kosovo ponovo postaje test dosljednosti američke politike, ali i indikator spremnosti Vašingtona da se suprotstavi strukturama koje destabilizaciju koriste kao politički alat.
Dosadašnja politika popuštanja, balansiranja i dodvoravanja trenutnim vladajućim većinama u regionu - uključujući i Crnu Goru - pokazala se kao strateški promašaj. Ona je, u suštini, urušila osnovni princip agende America First. Taj princip nije ideološki, već krajnje pragmatičan: američkih investicija u Crnoj Gori nema, dok je prostor sistematski otvoren kineskom kapitalu i modelima koji su direktno suprotni američkim ekonomskim i bezbjednosnim interesima.
Ne bi se trebalo mnogo obazirati na iznenadno pojavljivao Grenela i njegovo slikanje sa Andrijom Mandićem koje je vjerovatno trebalo da relativizuje katastrofu - jedna za drugom katastrofalne odluke - koja je sa interesovanjem i zebnjom dočekana u režimskim krugovima medijskim i političkim u Beogradu i Podgorici. Tim prije što je, paradoksalno, i politički i svaki drugi uticaj Ričarda Grenela bio neuporedivo veći u vrijeme demokratske administracije nego danas. Na neki način to je preksinoć priznao i sam predsjednik Aleksandar Vučić.
Otvoreno ostaje pitanje kako će nova američka administracija tu realnost operacionalizovati kroz jasnu i dosljednu politiku. Hoće li novi zakon i promjene u diplomatskoj strukturi poslužiti kao alat za stvarni diskontinuitet, ili će ostati još jedan pokušaj prilagođavanja bez suštinske promjene - ostaje da se vidi.

Trampova doktrina i Zapadni Balkan

Prethodni vikend obilježio je diplomatski salto mortale Francuske u odnosu na pristupanje Crne Gore. Iz, za sada do kraja nepoznatih razloga, nastupila je privremena blokada zatvaranja dva od pet predviđenih poglavlja. Sve to je pratila neviđena diplomatska šarada i sumnja u bilateralne aranžmane o kojima vlada tajno pregovara.
Na koncu, Crna Gora je uspjela da zatvori svih pet predviđenih pregovaračkih poglavlja i time nastavila, sad već de facto, tzv. fast-track režim učlanjivanja. Teško je u praksi pronaći sličan nalet optimizma kada je riječ o samom proširenju. Međutim, bez obzira na to da li će Crna Gora ući u Evropsku uniju u željenoj 2028. godini, kako to pompezno najavljuju briselske birokrate ili nekoliko godina kasnije, logika međunarodnih odnosa i realpolitike ostaje neumoljiva.
Onog trenutka kada Crna Gora postane članica Unije, sva pažnja i fokus koji, uzgred budi rečeno, ni sada nisu na zavidnom nivou – pašće u drugi plan. U postintegracionom periodu Crna Gora će biti dominantno prepuštena tehnokratama trećeg ešalona koji će se baviti sinhronizacijom članstva i detaljima koji su daleko od nivoa visoke politike. Konsekventno, ključna i krupna politička pitanja biće stavljena ad acta i smatraće se zatvorenim.
U takvom razvoju događaja sva identitetska pitanja koja opterećuju crnogorsku političku zajednicu neće imati prostora da budu artikulisana ili da zavređuju pažnju.
To dalje znači da bi, nakon pristupanja, čak i na nivou hipoteze, moglo lako doći do dodatnog derogiranja svih nerazriješenih nacionalnih i entitetskih pitanja, naročito ukoliko ne dođe do suštinskih promjena u regionu. Primjer za to je Estonija, koja u prvim godinama članstva u Uniji nije mogla da aktuelizuje pitanja zaštite svog nacionalnog i državnog identiteta u odnosu na Rusiju i rusku manjinu. Tek će sa usložnjavanjem geopolitičke situacije na istoku Ukrajine ta pitanja ponovo postati relevantna.
Na sličan način mogla bi proći i Crna Gora, u kojoj sadašnja vlast nominalno ne pokazuje razumijevanje – ili, preciznije, nema ni namjeru da ga pokaže – za ono što su ključne odrednice državnog i nacionalnog pitanja. Naprotiv, njihova misija je suštinski destruktivna u odnosu na ta pitanja, što je teza koju ne treba dodatno dokazivati.
Zbog toga je ključno da crnogorska opozicija, ne samo parlamentarna već i u širem društvenom smislu, zajedno s nevladinim sektorom, intelektualnom i akademskom zajednicom, kao i aktivistima, iskoristi preostalo vrijeme kako bi u očima međunarodne zajednice aktuelizovala crnogorsko pitanje. Prije svega, to se odnosi na pitanje zaštite nacionalnog identiteta Crnogoraca u odnosu na velikosrpski nacionalizam – pitanje koje nesporno pripada korpusu ljudskih prava.
Ovo je vjerovatno posljednja prilika da se o tim temama govori jasno, argumentovano i dosljedno. U suprotnom, Crna Gora bi mogla ponoviti iskustva nekih drugih država i ostati prepuštena na milost i nemilost geopolitičkoj realnosti koja joj trenutno ne ide u prilog. Istorijsko iskustvo pokazuje da smo, kad god smo se našli pred sličnim izazovima, najčešće popuštali.
Nesporno je da će 2026. godina biti period u kojem će eksponenti velikosrpskog nacionalizma u Crnoj Gori, kroz izvršnu vlast, pokušati da postignu sve što su izgubili kako 1997, tako i 2006. Među tim pitanjima je i jezičko pitanje, ne samo u kontekstu Crne Gore, već i kao potencijalno pitanje službenog jezika Evropske unije. Uz to idu i drugi, folklorni i manje folklorni elementi identiteta, kao i nezaobilazni istorijski revizionizam.
Crnogorsko pitanje mora počivati na jasno definisanom nacionalnom ključu, ali istovremeno i na državnom pitanju. Emancipacija nacionalne svijesti Crnogoraca mora pratiti konstituciju državne svijesti – svijesti koje su međusobno komplementarne, ali ne nužno i identične. U tom drugom segmentu saveznike treba tražiti među političkim predstavnicima manje brojnih naroda u Crnoj Gori koji nisu pod kontrolom Beograda.
Sve drugo bi Crnu Goru u Evropskoj uniji pretvorilo u državu u kojoj se o ovim pitanjima više ne govori i koja bi bila trajno prepuštena na milost i nemilost geopolitičkoj realnosti. Opozicija, paralelno finalizaciji pristupnih pregovora, elementarno treba da počne da razmišlja o ovom pitanju, a potom da ostatku opozicione javnosti ponudi mapu puta.
Iskustvo učlanjenja u NATO ponudilo je tadašnjoj vladajućoj eliti svojevrsno utočište i otupilo refleks na ono što su žilave konstante velikodržavne politike. Takav scenario se sada mora izbjeći, jer nove prilike za popravni neće biti.

Crnogorsko pitanje i EU

Politički analitičar Danilo Kalezić ocijenio je da je karakter akcije Lugansk stvaranje Potemkinovih sela u odnosu na međunarodnu zajednicu.
- Kako može da se pokaže tobože da se Crna Gora bori sa nečim što je ruski maligni uticaj, a zapravo oni tom akcijom nijesu čak ni zahvatili vrh ledenog brijega - naveo je on gostujući u emisiji Na kraju dana na Televiziji E.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fhronika%2Fuhapsen-danilovgradanin-osumnjicen-za-ucestvovanje-u-oruzanim-formacijama-rusije-na-racunu-imao-milion-i-po-eura&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
On smatra da je neophodno obratiti pažnju na što su neka od lica prije više od pola godine privedena, a da u tužilačko-policijskom obrtu nijesu sprovedene mjere koje bi bile logične.&nbsp;
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 170px; position: relative;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fhronika%2Fpodgoricanin-uhapsen-u-akciji-lugansk-pronadeni-pistolj-i-municija-u-ilegalnom-posjedu&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
- Mislim da bi to bila dovoljna tema da opozicija traži kontrolno saslušanje ljudi iz bezbjednosne zajednice. Drugi segment koji je takođe indikativan i iz koga se takođe možemo da zaključimo dosta je zašto Agencija za nacionalnu bezbjednost kao primarna obavještajna zajednica za ova pitanja nije uključena u ovu operaciju - naveo je on.
Misli, kaže, da su to dvije teme koje bi morale biti predmet saslušanja pred nadležnim skupštinskim odborom.
<h2>Moskva i Beograd rade na tome da ne uđemo u EU</h2>
- Režimi u Beogradu i Moskvi će učiniti sve - i vrlo aktivno rade na tome da Crna Gora nikad ne uđe u Evropsku uniju - naglasio je on.
On je, gostujući u emisiji Na kraju dana na Televiziji E, ocijenio da je opstrukcija izbora sudija Ustavnog suda očigledno smišljena van Crne Gore, te da se tiče upravo zaustavljanja evropskih integracija Crne Gore.
- Što se ne dešava po prvi put - naglasio je on.
Podsjetio je na nekadašnjeg glasanja bivše poslanice Suade Zoronjić iz Građanskog pokreta URA, koje je 13 puta bila uzdržana tokom glasanja.
- Tragom te prakse u bavljenju politikom, da nešto što treba da bude stvar kompromisa i stvar dijaloga vi privatizujete, preuzmete i monopolizujete kao politička stranka ili ko vladajuća većina, iako je norma i duh Ustava i način na koji se sudije Ustavnog suda biraju podrazumijeva širi politički dijalog i toga nema ne zato što ne žele da do dijaloga dođe, već suptilno usporavaju ono što su evropske obaveze i neka niko nema bilo koju dilemu šta je cilj svega ovoga, cilj je ds Crna Gora ne da ne postane članica ‘28. nsgo da ne postane članica ni ‘30” - rekao je Kalezić.
Pored institucionalnih opstrukcija, objašnjava Kalezić, poput neizbora sudija uporedo su na snazi i vaninstitucionalne opstrukcije - poput onoga što se trenutno dešava u Botunu.
- Što su mehanizmi vladajuće većine da na suptilan i perfidan način zaustavili integracije - dodao je on.
Cijelo gostovanje možete pogledati na Youtube kanalu TV E

Kalezić: Akcija Lugansk je stvaranje Potemkinovih sela u odnosu na međunarodnu zajednicu

Nedavna tužilačko-obavještajna aktivnost usmjerena na razbijanje novoformiranih ruskih vojnih i paravojnih ćelija u Crnoj Gori predstavlja tek vrh ledenog brijega i otvara više pitanja nego što ih zatvara - upozorava za Analitiku politički analitičar Danilo Kalezić.
Izričit je da je nesporno da su ruske obavještajne strukture, uz podršku pojedinaca povratnika sa ruskо-ukrajinskog ratišta, nastojale da prenesu finansijska sredstva, logistiku i operativna znanja na teritoriju Crne Gore.
<h2>Ruske službe neće pasivno čekati</h2>
U javnosti se, cijeni on, s pravom postavlja pitanje: da li je reakcija institucija tempirana uoči važnih međunarodnih aktivnosti Vlade Crne Gore ili zašto je, uprkos ranijem radu obavještajnog sektora i međunarodnih partnera, bilo potrebno više od pola godine da proces dobije javni epilog.
Ovaj slučaj, kaže, ujedno potvrđuje da ruske službe neće pasivno čekati odluku Apelacionog suda, te predstavlja apel tužilaštvu i sudstvu da održe profesionalnu distancu i odupru se pritiscima kojima će biti izloženi - kako od pojedinih struktura parlamentarne većine, tako i od paralelnih mreža koje nastoje da utiču na rad pravosuđa.
<h2>Nove taktike djelovanja</h2>
Sagovornik Analitike ukazuje i da su nakon trijumfa kontrarevolucije i uspostavljanja nove političke vlasti u Crnoj Gori - vlasti koja je, kako naglašava, u više segmenata posredno usklađena sa strateškim interesima Rusije na Balkanskom poluostrvu - ruske službe prešle na novu tehniku i taktiku djelovanja.
- Umjesto centralizovanog modela iz ranijeg perioda, današnji operativni pristup zasniva se na: formiranju manjih, međusobno nepovezanih ćelija, raspršenoj mreži lokalnih operativaca, upotrebi povratnika iz konflikata kao nosilaca znanja i logistike, ali i strukturiranju po uzoru na iskustva iz Avganistana tokom osamdesetih godina - gdje su male, autonomne, ali ideološki usklađene grupe djelovale paralelno, a bez direktnog međusobnog kontakta - navodi Kalezić.
Ova taktika, prema njegovim riječima, omogućava veću otpornost na disciplinske poremećaje, lakše prikrivanje tragova i otežava institucijama da u kratkom roku povežu operativne djelove u koherentnu cjelinu.
<h2>Akcija „Lugansk“</h2>
Podsjetimo, policija je u okviru operacije kodnog naziva „Lugansk“ uhapsila Danka Savića, državljanina BiH sa boravištem u Crnoj Gori, za kog se vjeruje da je učestvovao u oružanim formacijama na strani Rusije u regionu Luhansk od 2023. do 2025. godine. Tokom pretresa pronađeno je oko 12 kilograma eksploziva, veća količina municije, termovizijske i optičke sprave, radiostanice, dijelovi oružja, vojne uniforme i obilježja organizacija poput Balkanske kozačke vojske i Crnogorsko-kozačkog bratstva.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fhronika%2Fuhapsen-danilovgradanin-osumnjicen-za-ucestvovanje-u-oruzanim-formacijama-rusije-na-racunu-imao-milion-i-po-eura&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
Akcija je obuhvatila 12 osumnjičenih, a pretresi su sprovedeni na 13 lokacija u Podgorici, Nikšiću i Danilovgradu.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 170px; position: relative;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fhronika%2Fpodgoricanin-uhapsen-u-akciji-lugansk-pronadeni-pistolj-i-municija-u-ilegalnom-posjedu&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
Takođe, jutros je danilovgradska policija, u nastavku aktivnosti u okviru akcije “Lugansk”, uhapsila Željka Obradovića (57) iz Podgorice, zbog sumnje da je izvršio krivično djelo nedozvoljeno držanje i nošenje oružja i eksplozivnih materija.

Kalezić: Razbijanje ruskih ćelija u Crnoj Gori tek vrh ledenog brijega, zašto se čekalo pola godine da proces dobije javni epilog

Prošle nedjelje u dvorani istorijskog Hotela Villard, u neposrednoj blizini Bijele kuće, održan je prijem povodom jubileja 120 godina uspostavljannja diplomatskih odnosa Crne Gore i Sjedinjenih Američkih Država. Bez sumnje, tim na čelu sa ambasadorom Crne Gore u SAD, dr Jovom Mirkovićem, uspio je da okupi brojne ugledne zvaničnike i prijatelje Crne Gore.
Prisustvo predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića, kao i poruke koje su se čule od američkih gostiju – prije svega kongresmena Majka Tarnera (Michael Turner), republikanca iz Ohaja – ponovo su otvorile ključnu temu za artikulaciju crnogorskih interesa u Vašingtonu: obnovu crnogorskog kokusa u američkom Kongresu, koji je od 2020. godine potpuno zamro.
Na skupu su se mogle čuti i ohrabrujuće poruke podrške evropskim integracijama Crne Gore, kako sa nivoa Stejt departmenta, tako i od predstavnika američkog Kongresa. Ovo dolazi u trenutku kada Kongres treba da glasa o zakonu koji ima podršku obje strane a podnosi ga senatorka Jeanne Shaheen, “Western Balkans Democracy and Prosperity Act”, čiji je cilj jačanje američkog angažmana na Zapadnom Balkanu, unapređenje demokratskih procesa, ekonomski razvoj i institucionalna stabilnost država regiona. Riječju, daje širi opseg mehanizama koje administracija može da koristi u ostvarivanju pomenutih ciljeva.
Ovaj jubilej bio je i prilika da se, u istorijskoj ravni, sagledaju okolnosti koje su prethodile uspostavljanju odnosa između Crne Gore i SAD. Disproporcije i geografska udaljenost dvije države nije spriječilo Crnu Goru da upravo 1905. godine postane prva istočnoevropska država koja je uspostavila formalne diplomatske odnose sa SAD. Podatak koji dovoljno govori o položaju i ugledu tadašnje Knjaževine.
Tome se dodaje niz istorijskih kurioziteta. Iako su odnosi zamrli i prekinuti u doba tri Jugoslavije, ostali su prožeti posebnostima kakve je teško pronaći u drugim bilateralnim odnosima Sjedinjenih Država.
Posebno mjesto zauzima dolazak Američkog Crvenog krsta 1918. godine, kada je, nakon katastrofalnih ratnih razaranja i sloma državnosti, ova organizacija stigla u razorenu i poniženu Crnu Goru kako bi donijela bar tračak nade narodu koji je preživio okupaciju i pustošenje.
Sljedeća epizoda zajedničke istorije dolazi tokom devedesetih godina: podrška koju su SAD, predvođene administracijom predsjednika Bila Klintona, pružile Crnoj Gori i predsjedniku Milu Đukanoviću, postala je katalizator procesa demokratizacije i emancipacije tadašnjeg društva, zarobljenog pod pritiskom Miloševićevog režima. Na koncu, proces obnove nezavisnosti 2006. i uspješne integracije u NATO, korijene ima u tim političkim procesima.
Kako je govorio najveći američki Crnogorca svoga doba, Nikola Petanović Naid, prije jednog vijeka lucidno uočivši da Crna Gora nema zaštitnike u Evropi i da je zato prirodno da se „okreće Americi, onoj Vašingtonovoj i Linkolnovoj, hrabroj, slobodnoj i velikodušnoj Americi, koja treba da pomogne Crnogorcima koji tada teže ka slobodi svoje zemlje“.
Njegove riječi, izgovorene u sasvim drugom istorijskom periodu, danas zvuče gotovo proročki i podsjećaju na dubinu istorijskog povjerenja koje i dalje nije zamrlo.
No, koliko god važan bio jubilej, on ne smije da zamagli tmurnu realnost savremenih političkih odnosa. A ta realnost se najjasnije vidi u politici Vašingtona prema regionu. Logika kratkoročnih operativnih potreba često nadjačava strateško promišljanje, što se najbolje vidi u slučaju Milorada Dodika, bivšeg predsjednika manjeg entiteta u Bosni i Hercegovini, koji je, uz pomoć lobiranja kroz tzv. delisting-proces, uspio da politički preživi i bude djelimično oslobođen sankcija.
Čak je i u Stejt departmentu sve više prisutna ideja da je Dodik “prihvatljiv” dok god učestvuje u strukturama vlasti, bez obzira na to što aktivno radi protiv stabilnosti Bosne i Hercegovine.
Sličan obrazac prisutan je i u odnosu prema Srbiji. Predsjednik Aleksandar Vučić sve se više oslanja na široku mrežu lobista – od veoma razvijenih do manje vidljivih – kako bi odlagao pritiske i usporavao uvođenje sankcija prema naftom sektoru u Srbiji koje je u većinski ruskom vlasništvu.
Sankcije koje su više puta bile najavljene, a potom i odlagane, svjedoče da manjak strateškog promišljanja i odsustvo jasne opredijeljenosti nerijetko popunjavaju obskurni lobisti, prljavi i sumnjivi kapital, koji uspijeva da pronađe put do najviših nivoa američke administracije.
Nerijetko se takav pristup reflektuje i kroz poruke koje američka politika šalje svojim istinskim partnerima u regionu. Primjer premijera Kosova, Albina Kurtija, koji je u više navrata ostavljen bez konkretne podrške uprkos tome što vodi dosljednu prozapadnu politiku, pokazuje koliko trenutne američke operativne kalkulacije mogu odstupiti od dugoročnih strateških ciljeva – i time narušiti kredibilitet američkog prisustva.
U tom kontekstu treba posmatrati i činjenicu da su danas, paradoksalno, jedan ili dva građevinska projekta postali ključni određujući faktor američke politike prema Zapadnom Balkanu - što najjasnije otkriva odsustvo dugoročne vizije.
Kako god se završio rat u Ukrajini, biće neizbježno da Sjedinjene Države redefinišu svoj strateški odnos prema Evropi. Ključni dio tog procesa biće i politika prema Balkanu. Ona se mora vratiti na dva stuba - moć odvraćanja i moć atrakcije - jer danas ne funkcioniše nijedan od njih, što je i razlog vidljivog pada proameričkog sentimenta u regionu.
Greške koje se naprave na Balkanu, makar djelovale lokalno, na kraju u punom kapacitetu plaćaju američki poreski obveznici, kroz štetu koju treće strane - politički akteri i sile koje nijesu privržene stabilnosti Zapadnog Balkana - nanose sigurnosti i stabilnosti čitave Evrope.
Zato bi usvajanje „Western Balkans Democracy and Prosperity Act“ moglo predstavljati početnu tačku u formulisanju nove, dosljednije i strateški postavljene američke politike prema Zapadnom Balkanu. U suprotnom ćemo opet gledati saniranje posljedica koje su se lako mogle prevenirati.

Crna Gora i SAD – 120 godina kasnije

Godinama je tema ruskog uticaja bila dominantna u svim raspravama – kako u akademskim krugovima, tako i među političarima i donosiocima odluka. Prije svega, ta tema je aktuelizovana od strane međunarodnih partnera kad god bi se govorilo o miješanju trećih strana u poslove zemalja Zapadnog Balkana.
Ipak, ispod radara već godinama prolazi ono što Kina radi u ovom regionu, posebno u Crnoj Gori. Razumije se, tu se lista zemalja koje žele da ovaj prostor drže u autoritarnim lancima ne završava. Od uspostavljanja inicijative Pojas i put (Belt and Road Initiative, 2013), Kina koristi širok dijapazon instrumenata meke moći i nastoji da kopira i transponuje one uticaje kojima su Sjedinjene Države ostvarile globalnu dominaciju.
Naravno, ideološki aspekt se ciljano stavlja u drugi plan.
Kao ključnu tačku kineske penetracije možemo posmatrati infrastrukturne projekte. Interesantno je da odluka Vlade koju je predvodio DPS nikada nije bila problematizovana iz ugla kvaliteta projekta, već isključivo kroz prizmu kredita državne kineske banke – odnosno sposobnosti Crne Gore da isti servisira. Upravo taj, najmanje sporni, aspekt potpuno je zasjenio pitanje kvaliteta, koje bi danas moralo biti ozbiljno problematizovano, posebno u kontekstu nastavka izgradnje auto-puta.
Već sada, u fazi otvaranja ponuda za nastavak radova, vidi se da su gotovo svi glavni ponuđači upravo kineske kompanije. To nije slučajnost, već logičan nastavak politike zavisnosti, u kojoj se kineski krediti pretvaraju u obavezu da kineske firme budu i izvođači. Beton i tender kao maksima.
Kina umnogome pokazuje sposobnost da prevaspita domaće političare – one koji će relativizovati političke principe i standarde međunarodne zajednice, istovremeno promovišući lažne narative i propagandu Komunističke partije.
Dovoljno je pomenuti Dritana Abazovića, koji je kao opozicionar bio dio neformalne delegacije crnogorskog parlamenta u posjeti Republici Kini (Tajvanu). Zatim, kao premijer, vapio je u evropskom parlamentu da Crnoj Gori pruži pomoć i sacuva je od kineskog uticaja, da bi na kraju završio kao promoter kineske moći – odnosno moći vladajuće partije Kine.
Na tragu ideološko-političkog rada, podrazumijeva se i ono što se odvija pod plaštom kulturne i edukativne saradnje. Svi crnogorski univerziteti danas su pokriveni mrežom kineskih obrazovnih ustanova, koje, promovišući učenje jezika i kulture, zapravo otvaraju vrata za širu promociju onoga što se može nazvati propagandom Komunističke partije – pažljivo upakovanom u priču o „kulturnoj razmjeni“.
Kroz programe studentskih razmjena, Kina uspijeva ono što Rusija u Crnoj Gori nije – uprkos pokušajima. Stvara generacije mladih koji će relativizovati pitanja ljudskih prava u ime tehnološkog napretka i ekonomskog razvoja.
Kao što pokazuju i najnoviji nalazi istraživača poput Chrisa Dolana, moć Komunističke partije na Balkanu ne ogleda se samo u asfaltu i kreditima, već i u digitalnim lancima – kroz prisustvo kompanija poput Huaweija, Dahue i Hikvisiona u državnim sistemima bezbjednosti. „Pametni gradovi“ od Beograda do Banjaluke postaju laboratorije nadzora, gdje se sigurnost pretvara u kontrolu, a partnerstvo u zavisnost.
Iza paravana tehnološke saradnje širi se infrastruktura digitalnog nadzora – ono što Peking zove „bezbjednosna modernizacija“, a što u stvarnosti znači izvoz modela autoritarne discipline. To je nova faza propagande Komunističke partije: ne kroz slogane i parole, nego kroz softver, algoritme i kamere.
Pitanje koje se prirodno nameće jeste: koji je zapravo interes Kine? Za razliku od Rusije, čiji su imperijalni i ideološko-politički motivi jasni i utemeljeni u pseudoistorijskoj propagandi, kineski interes je suptilniji. Prije svega, riječ je o prodoru na meki trbuh Evrope, kao ulaznici ka Zapadnoj Evropi, o nastavku ekonomske i industrijske špijunaže, ali i o novom pozicioniranju u globalnim geopolitičkim okvirima.
Još više zabrinjava činjenica da ova tema nije predmet šireg javnog interesovanja i da se tek stidljivo provlači na nivoima donosilaca odluka. To samo po sebi zahtijeva dramatičnu promjenu pristupa. Bez obzira na to kakav bude ishod rata i ruske invazije na Ukrajinu, izvjesno je da će Rusija postajati sve zavisnija od Kine.
Istovremeno, Kina će nastaviti da ide putem ostvarivanja svojih neoimperijalnih ciljeva – koristeći moć Komunističke partije kao najefikasniji izvozni proizvod.
Kao što Zapad mora pronaći način da adresira kineski uticaj – prije svega da ga ograniči u domenu infrastrukture, tehnologije i bezbjednosti – tako i domaći donosioci odluka moraju shvatiti ozbiljnost onoga što se potencijalno može dogoditi.
Ne postoji država koja je autoritarna iznutra, a da spolja može doprinijeti bilo kakvom pozitivnom, emancipatorskom procesu.

Kinezi pred vratima

Strukture koje upravljaju crnogorskim vlastima - BIA i Crkva Srbije, učiniće sve da Crna Gora ne postane članica Evropske unije, ocijenio je politički analitičar Danilo Kalezić.
On je, gostujući u centralnoj informativnoj emisiji 24 sata na Televiziji E, ukazao da je izvještaj Evropske komisije (EK) pozitivan, ali da postoje detalji koji nijesu dovoljno medijski propraćeni, a da predsjednik i premijer Crne Gore biraju da o tome ne govore. 
- Samo da pomenem onaj podatak koji treba da zabrine svakog odgovornog građanina Crne Gore, da je stopa nezaposlenosti među mladima 30 odsto i više. Skoro trećina radno sposobnih mladih u Crnoj Gori ne radi. Imamo takođe i vrlo eksplicirane kritike prema situaciji u sudstvu i tužilaštvu. Neodgovornost sudstva, nespremnost da isporuči sve ono što su obaveze iz poglavlja 23 i 24 - dodaje Kalezić.
Podsjeća i na detalj iz izvještaja koji se odnosi na Javni servis.
- Koji je u suštini paradigma svega onoga što se dešava u Crnoj Gori od litijaške kontrarevolucije, a tiče se stanja u Javnom servisu. Evropska komisija vrlo precizno notifikuje problem sa onim što je jedna vrsta kafkijanskog spora u kome konstantno dobijamo presude sudova različitih instanci, a direktor Raonić je i dalje na svojoj poziciji u svojoj fotelji i uređuje Javni servis - rekao je Kalezić.
Smatra da se u izvještaju EK kritikuje ekonomski populizam koji je PES donio, jer Crna Gora ne može da servisira tekuće obaveze iz onoga što su tekući prihodi.
Ukazuje da se građani osim sa klerikalizmom suočavaju i sa desnim ekonomskim populizmom, čega bi, ističe on, trebalo da sjete kad budu sljedeći izbori. 
- Stopa nezaposlenosti eksponencijalno raste, Crna Gora nema direktnih stranih investicija, a to je sve posljedica desnog ekonomskog populizma koji se mahom vezuje za PES. Nažalost, cijenu te politike neće da plati ni komesarka Kos ni bilo ko u Briselu, već građani Crne Gore. Ne treba gledati daleko u budućnost pa da možemo da anticipiramo da će, ako se ništa ne promijeni u vođenju javnih finansija, Crna Gora vrlo brzo morati da se obrati i MMF-u za jednu vrstu pomoći, a to sa sobom povlači i takozvanu šok terapiju - otpuštanje u javnom sektoru, rezanju plata, a kad smanjujete plate iz tog razloga ne znači da nužno smanjuje inflacija, tako da se suočavate sa duplim problemima - istakao je Kalezić.
Vjeruje da je izvještaj Evropske komisije entuzijastičan sa namjerom da navede crnogorske vlasti da ispune bar tehnički dio pristupa. te da zato nijesu spomenute ni preporuke Venecijanske komisije i selektivnost tužilaštva.
- Sudska grana vlasti nije dovoljno ažurna da isporuči ono što je njena ustavna obaveza i mislim da kada Evropska unija potencira taj dio, ona potencira i onaj dio rada sudsko tužilačkog aparata u širem smislu.Oni poručuju vrlo diplomatski biranim riječima da morate sistem da postavite na taj način da jedan sudsko tužilački postupak ima svoj početak i kraj. Mi unazad godinama, najviše od’21/22. kad je Dritan Abazović protivno preporukama Venecijanske komisije kidnapovao tužilaštvo, imamo početak procesa, a nijedan od tih procesa nema svoj kraj,a ako ima svoj kraj onda taj kraj plaćaju građani kroz odštete ljudima koji su bili predmet istraga - naglasio je Kalezić.
Govoreći o protestima građana građana Cetinja koji već deset mjeseci svakodnevno traže odgovornost, za dva masovna ubistva, Kalezić kaže da se pouzdano ne zna da li načelnik Goran Jokić smijenjen ili je otišao u penziju, jer se prvaci stranke koja upravlja bezbjednosnim sektorom i premijer ne oglašavaju i informišu javnost o tome šta se dešava u tom sistemu. 
- Nije ni u jednoj zemlji mala stvar kad vi smijenite drugog, ili trećeg čovjeka policije, to gospodin Jokić jeste. Premijer Spajić se ponovo, po ko zna koji put, povlači pred ucjenama, pritiscima tandema Bečić - Bogdanović i ponekad Šaranović, kako bi sačuvao privid političke stabilnosti. Ali, više nije problem u njima dvojici ili trojici, sad je problem u njemu, jer ako ovo društvo nije u stanju da sankcioniše nešto što je najveća tragedija, masakr neviđenih razmjera i za puno veće sisteme, tada se postavlja pitanje koja je poenta postojanja bio koje institucije u Crnoj Gori - pita Kalezić.
Neredi nakon incidenta na Zabjelu su, smatra on, pokazna vježba BIA-e, Crkve Srbije, paravojnih, paramedijskih i obavještajnih struktura.
- To je poruka Crnoj Gori šta ćemo da uradimo sa njom ako nastavi da korača nekim prividnim ili manje prividnim evropskim putem. Kroz ovu situaciju gdje je od početka do kraja bila vrlo koordinisana režija, iz koraka u korak, od načina kako je o tome izvještavano, preko načina na koji su to njihovi dežurni analitičari, botovi, mreže trolova plasirali taj događaj, pa onda do reakcije sistema. Radi se o pokaznoj vježbi onog što su te službe u stanju da urade i koliko brzo mogu da aktiviraju onu nagomilanu mržnju koja postoji u našem društvu, a koja se nikad nije do kraja adresirala - zaključio je Kalezić.
Cijelo gostovanje možete pogledati na Youtube kanalu TV E
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3Dox5ukie2At8&amp;key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Kalezić: Predsjednik i premijer biraju da ne govore o detaljima iz Izvještaja EK koji bi trebalo svakog građanina da zabrinu

U Informativnoj emsiji 24 sata na Televiziji E, u 19 sati, pogledajte:
Tema dana: Ćutanje vlasti o slučaju Jokića
- Zašto vlast ćuti o slučaju Gorana Jokića?
- Je li Crna Gora spremna na veliki posao koji je čeka u oblasti ekonomije?
- Nesporazum među sindikatima
Gost Informativne emisije 24 sata večeras je politički analitičar Danilo Kalezić.
Emisiju vodi Itana Kaluđerović.

1250x600

1084x550

Informativna emisija 24 sata: Gost Danilo Kalezić

Crna Gora je danas egzistencijalno ugrožena. Nad njom se sprovodi gotovo školski primjer hibridnog rata. Sve to prolazi bez značajnije reakcije međunarodne zajednice, ali i - što je važnije - bez aktivnijeg otpora opozicione javnosti. Pasivnost opozicije postala je uobičajena još od promjene vlasti 2020. godine. Najbolje se to objašnjava fenomenom koji se može nazvati vladajuća opozicija.
Taj pojam označava opozicionu partiju koja, zbog dugogodišnjeg vršenja vlasti, nastavlja da se ponaša kao njen dio - zadržavajući obrasce moći, retoriku i političku logiku vlasti, čak i nakon što je izgubila kontrolu nad sistemom. Drugim riječima, i dalje funkcioniše u mentalnim i organizacionim okvirima vlasti.
Razumijevajući mastadonsku ulogu DPS-a u izgradnji Crne Gore i njenih institucija, jasno je odakle taj sindrom potiče. Da ta stranka nije „vladajuća opozicija“, ne bi organizovala skupove pod okriljem noći i duboko u šumi - paradoksalno, jer su takvi skupovi tipični za partije na vlasti.
Nastupi u parlamentu, posebno kada je riječ o mogućem izvršenju krivičnih djela, često poprimaju oblik zagonetki. Ako nešto znaju - a aludiraju da je riječ o krivičnim djelima - njihova je dužnost da to prijave nadležnim institucijama, a ne da govore u šiframa i prijete porukama tipa: „Ako nastavite da nas napadate, reći ćemo sve što znamo“. Takav način komuniciranja nije manir opozicije, nego - zna se već koga.
Ako niste „vladajuća opozicija“, nego prava, odgovorna opozicija, obavezni ste da sve kažete otvoreno. U politički civilizovanom svijetu, čak i kada je riječ o djelimično privatnim stvarima, ako one utiču na političko odlučivanje - nemate pravo da to krijete. Jednako tako, neke teme ne smiju da se preskaču: poput fašističkog orgijanja na crnogorskim ulicama, jasne kritike premijera Spajića ili sumnjive diplome ministra finansija Novice Vukovića.
Širenje lažnog optimizma, karakteristično za partije koje su i dalje povezane sa sistemom, ima poguban efekat. Taj optimizam često se zasniva na iluziji o „prevođenju“ nekoga s druge strane političkog spektra. Taktički, to ima smisla samo dok ostaje u okvirima neformalnog političkog djelovanja i komuniciranja.
Kada se takve poruke plasiraju biračima, one dodatno pasivizuju opoziciono tijelo i usporavaju svaku političku aktivnost. Legitimno je pregovarati i ubjeđivati, ali dok se to ne pretoči u konkretnu akciju, opozicija će ponavljati razočaranja poput onog u pregovorima s predsjednikom Jakovom Milatovićem.
Ovaj sindrom „vladajuće opozicije“ proizlazi iz vrste institucionalne svijesti koja drži i DPS i ostatak opozicije u istom obrascu djelovanja. Zanimljivo, sličan problem imaju i američke Demokrate, koje često nesvjesno pomažu održavanju postojeće administracije. Sistemska, državotvorna stranka koja ne umije da se bori protiv autoritarizma.
Kada DPS odluči da prestane da bude „vladajuća opozicija“, moraće da demokratizuje unutrašnji proces - najprije kroz promjenu načina izbora poslanika, koje je, paradoksalno, već jednom sproveo prilikom izbora Savjeta mladih prije petnaest godina.
Jednako važno, ta stranka treba da prestane da antagonizuje potencijalne saveznike i umjesto toga okuplja formalne i neformalne grupe građana iz građanskog bloka.
Uprkos svim ograničenjima, rješenje nije u razbijanju opozicije, nego u njenom jačanju i objedinjavanju. Razumije se, i stvaranje novih partija teško da može pomoći crnogorskoj opoziciji u ovom momentu. Svaki drugačiji potez danas bi bio kontraproduktivan.

Vladajuća opozicija

Predsjednica francuske skupštine Jael Braun Pive sastala se u četvrtak ispred zgrade parlamenta sa poljoprivrednicima koji protestuju u Parizu, koji su je glasno izviždali.
Oni su dobacivali "ostavka, ostavka", prenosi Figaro.
Oko 100 poljoprivrednika okupilo se rano u Parizu uprkos zabranama, protestujući protiv sporazuma o slobodnoj trgovini sa Merkosurom i tražeći administrativna pojednostavljenja.
Demonstranti su blokirali Trijumfalnu kapiju i Ajfelov toranj, a djelimično je zatvoren auto-put A13 u zapadnom dijelu prijestonice, saopštila je pariska policija, preniose Nezavisne novine.
Poljoprivrednici iz sindikata Ruralne koordinacije takođe su blokirali pristup skladištu nafte DPA u Basensu, u blizini Bordoa.
Na licu mjesta je prisutna policija, a vlasti su apelovale na vozače da izbjegavaju pogođena područja.

Francuski poljoprivrednici izviždali predsjednicu skupštine

Sada je i zvanično. Na božićnoj proslavi televizije Informer pjevao je osuđeni ubica. Da je Dragan Ašanin počinio ubistvo 1992. godine za N1 potvrdio je i Viši sud u Beogradu, navodeći da je zbog toga osuđen na 11 godina zatvora. Ali kako je moguće da se takav čovjek našao u društvu štićenih ličnosti - predsjednika države, predsjednice Skupštine i gotovo pola Vlade? Da li je sistem obezbeđenja zakazao ili je jedini dosije koji se računa – partijski?
Zar nijeste oduvijek željeli da znate kako izgleda privatna zabava gotovo cijele Vlade Srbije, skupa s predsjednicom Skupštine i predsjednikom države. Ko se napio, ko posvađao, šta su jeli i uz koje su se pjesme veselili?
Kako piše N1, do pojave televizije Informer na medijskom nebu Srbije, bilo je nezamislivo ovakve scene gledati uživo. U uređenoj zemlji, nezamislivo je i da se u društvu štićenih ličnosti, a prije svega predsjednika države, pojavi osuđeni ubica.
Jer čovjek koji se fotografisao s predsjednikom Aleksandrom Vučićem, koji se više puta našao u zagrljaju ministra Darka Glišića, koji je predsjednici Skupštine pjevao na uvce i koji je dijelio mikrofon s ministrom policije Ivicom Dačićem - e taj čovek izvršio je ubistvo 1992.
Dragan Ašanin, umjetničkog imena Aške, tada harmonikaš, oktobra '92. u Novom Beogradu ubio je svoju bivšu partnerku, tada 18-godišnjakinju u koju je iz pištolja pucao pred njenim maloljetnim bratom.
Tu informaciju prvi je objavio Nemanja Šarović, za N1 to je potvrdio i Viši sud u Beogradu.
„Presudom Okružnog suda u Beogradu od 26.05.1993. koja je preinačena odlukom Vrhovnog suda Srbije od 19.05.1994. okrivljeni Dragan Ašanin oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog djela ubistvo, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru“, stoji u odgovoru Suda.
„Samo da objasnim, ja to nisam znao! Istina je da je gospodin Ašanin 1992. godine počinio to ubistvo koje je u presudi okarakterisano kao ubistvo bez predumišljaja. Ja da sam znao, ili da je bilo ko iz Informera znao, na našoj Božićnoj proslavi gospodin Ašanin ne bi pjevao, ali ne zato što to nije po zakonu jer je, pošto je odslužio zatvorsku kaznu, po zakonu on slobodan čovjek. Ja ga ne bi pozvao da pjeva da sam to znao iz moralnih razloga“, rekao je Dragan J. Vučićević, glavni urednik TV Informera.
Glavni urednik Informera nije morao da zna, ali je morala služba obezbjeđenja predsjednika države.
„Ko bi tamo mogao da bude, sa kojom namjerom, zašto - pojednostavljeno, to je zanat kojim se ti ljudi bave i bezbjednjaci moraju da saznaju ko su ta lica koja bi mogla neposredno da ugroze štićeno lice ili da ga kompromituju svojim prisustvom“, kaže Aleksandar Radić, vojni analitičar.
Kako je onda pripadnicima Vučićevog obezbjeđenja promakao ni manje ni više nego - osuđeni ubica?
„Mislim da službi bezbjednosti nije promakao osuđeni ubica, ne mogu vjerovati da nisu znali ko je i šta je tamo, nego je jednostavno sistem vrednosti promijenjen. Društvo je podijeljeno na vas i nas. Postoje dvije grupe ljudi, oni koji vole predsjednika Republike i to su dobri ljudi, nezavisno od toga da li su ležali zbog ubistva 18-godišnjakinje u zatvoru ili za silovanje muškaraca - jednostavno oni su politički podobni“, kaže Radić.
U kratkom telefonskom razgovoru za N1, bivši predsjednik Srbije Boris Tadić kaže da je napravljen strašan propust, pa konstatuje - da smo mi normalna zemlja, ovdje bi morala biti pokrenuta istraga.

Srbija: Osuđeni ubica pjeva državnom vrhu - propust službe ili su sada takvi ljudi politički podobni

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović večeras je odgovarao na pitanja medija uoči svečane akademije "Veče međimurskog identiteta", a jedna od onih zanimljivih odnosila se na američke pretenzije na Grenland.
- To je danska teritorija, ne možete nego biti na strani Danske. Stvari su potpuno jasne... Možda tu priču s Grenlandom treba demistifikovati - kazao je Milanović novinarima.
U nastavku je ocijenio da "Grenland za američku sigurnost ne predstavlja ništa, a ako jednog dana bude nešto predstavljao, tada više neće biti ni Evrope ni Amerike jer to znači da će se arktički led do te mjere otopiti da će Amerika, ako opstane, imati glavni grad u Denveru, a ne Vašingtonu".
- Postoje, samo ne znam jesu li u američkoj administraciji to još vidjeli na karti, Svalbardska ostrva. Ona pripadaju u principu Norveškoj. Ona su malo istočnije od Grenlanda i tamo završava golfska struja i more nije zaleđeno. To je interesantno. Evo, dao sam im temu za razmišljanje. Možda su vidjeli na karti da postoje i ta ostrva. Grenland je beskoristan - tvrdi Milanović.
Dodao je da "nije na njemu da se miješa u poteze Trumpa" i kazao da u hrvatskom interesu nije da kaže baš sve što misli o tom njegovom potezu.
- Ovo je dokaz da međunarodno pravo ne postoji ni kao fikcija - zaključio je Milanović prenosi Index.hr.&nbsp;

Milanović: Grenland je beskoristan, ne znam je li Trampova administracija na karti vidjela Svalbard

U novom izdanju emisije „Jutro s Majom“ na Televiziji E, gledaoce očekuju zanimljivi sagovornici iz svijeta mode, muzike i umjetnosti.
Gost emisije biće poznati modni dizajner Igor Todorović, prepoznatljiv po autentičnom izrazu i stavu, koji dosljedno njeguje kako u modnim trendovima, tako i u životnim pogledima.
Voditeljka Maja Popović ugostiće i srpskog kompozitora i multiinstrumentalistu Saleta Sedlara, povodom njegove nove pjesme „Svetli beli grad“, koja predstavlja intimni i društveno angažovani muzički portret Beograda – grada koji, uprkos ranama i izazovima, ostaje ponosan, ali polako gubi sjaj po kojem je bio prepoznat.
U emisiji će učestvovati i panelisti: glumica Jovana Brnović, muzičarka Jovana Ćupić i muzičar Lazar Nenezić, koji će sa gostima i voditeljkom razgovarati o aktuelnim temama iz svijeta umjetnosti i društva.

Tag: danilo-kalezic