Za crnogorske prilike stigla je iz Slovenije vijest gotovo nevjerovatna – ministarka pravde Andreja Katič i ministar unutrašnjih poslova Boštjan Poklukar podnijeli su ostavke nakon što je u Novom Mestu jedan 48-godišnji muškarac preminuo od posljedica prebijanja u tuči ispred lokala. Oboje ministara povukli su se sa funkcija kao čin političke odgovornosti za propuste sistema.
Zamislite – vladajuće partije u Sloveniji, predśednik Skupštine, poslanici većine, lokalni odbornici – nijedan od njih nije optuživao prethodnu vlast zbog propusta sistema. Nijesu tražili krivca u nekom drugom. Umjesto toga, njihovi ministri sami su ponudili ostavke, kao lični i moralni čin odgovornosti. Premijer je te ostavke bez odlaganja prihvatio. Takođe, nije bilo preusmjeravanja krivice na bilo koju etničku zajednicu – premda su to, teoretski, mogli uraditi. Nezvanične informacije govorile su da su pojedini vinovnici tog događaja bili romske nacionalnosti, ali vlast ni jednog trenutka nije posegla za najnižim instinktima. Nije bilo poziva na progon i iseljenje Roma i aktiviranja uličnih falangi za dizanje tenzija i zastrašivanje.
A sada pogledajmo Crnu Goru. Za razliku od slovenačke vlasti, naši vladajući političari povodom sličnog incidenta – čak s manjim posljedicama – nijesu pokazali ni trunku slične odgovornosti. Umjesto da ośete sopstvenu političku i ličnu odgovornost za nefunkcionisanje bezbjednosnog sektora i propuste u cjelokupnom sistemu, oni su odmah posegnuli za ksenofobijom i fašizmom. Dakle, dva suštinski ista incidenta, a dvije potpuno različite reakcije vlasti. U jednom slučaju, propust sistema koji je doveo do incidenta rezultirao je političkom odgovornošću i ostavkama. U drugom, propust sistema postao je povod za otvoreni lov na vještice – hajku na jednu etničku grupu, kako bi se prikrila sopstvena krivica i pažnja javnosti skrenula što dalje od sopstvene odgovornosti.
Umjesto da građani postavljaju pitanja zašto sistem ne funkcioniše i ko je za to odgovoran, instruirani i izmanipulisani građani počeli su da glume SS trupe na podgoričkim ulicama. Policija ih prati u stopu, sprovodeći masovna privođenja i "disciplinovanje" turskih državljana – iako će se ubrzo ispostaviti da je jedan od glavnih vinovnika incidenta zapravo bio državljanin Azerbejdžana. Ali nije bitno – cilj je postignut, a meta označena. Vladajući političari, od predśednika Skupštine, preko poslanika vladajuće većine i lokalnih odbornika, pa do njihovih analitičara, plaćenih društvenih aktivista, internet-mimera i čitave bot-mreže – svi su se uključili u fašistički progon jedne etničke zajednice. Ta hajka ni po čemu se ne razlikuje od mnogobrojnih sličnih progona kroz istoriju, pa i onih koje vidimo u savremenome svijetu. Čak su i navodno građanske partije unutar vladajuće većine pohitale da slijede svoje otvoreno fašističke kolege i da prihvate njihov narativ.
Podigli su tenzije i zapalili javnost, koja sada više i ne govori o odgovornosti vlasti za propuste – baš onako kako vlastima i odgovara.
Takođe, na viđelo je izašla sva bijeda crnogorske javne scene, koliko je samo intelektualno potkapacitirana, a o etičkim standardima da i ne govorimo. Ako dno postoji, ovih dana smo ga dotakli. Viđeli smo i kako neki tobožnji kritičari vlasti takođe duvaju u fašističke trube pod izgovorom brige za „nacionalnu sigurnost“. I eto – dobili smo savršen spin. Umjesto da se raspravlja o nesposobnosti i odgovornosti vlasti, javnost raspreda o tome da li treba proćerati određenu etničku grupu iz zemlje ili ne.
Pokazalo se koliko je zapravo mali broj intelektualaca, nevladinih organizacija, društvenih djelatnika i pojedinaca koji su dovoljno savjesni, svjesni i hrabri da se javno suprotstave većinskom raspoloženju u Crnoj Gori – raspoloženju obuzetom duhom fašizma. A taj duh, vidimo, izuzetno je jak, iracionalan i ne može se pobijediti racionalnim argumentima jer na fašizam ne djeluju argumenti, već jedino moć. A nažalost, oni koji danas imaju moć u Crnoj Gori ili su fašisti ili su sluge fašista. I ovu rundu izliva fašizma plaćaju Turci, ovoga puta oni izvanji, a u sljedećoj će oni domaći "Turci" koji će - kako smo dosad više puta istakli - podijeliti sudbinu Crnogoraca. Da Bošnjačka stranka nije nikakav predstavnik ni Bošnjaka ni muslimana nego zastupnik ličnih interesa nekolicine, viđelo se opet iz njihova nemuštoga reagovanja i ostanka u Mandićevoj vlasti uprkos tome što znaju da rulja koja kliče ubijanju Turaka nema pred očima neke Azijate no one koje Ervin Ibrahimović i njegova interesna grupacija lažno predstavljaju.
Na kraju krajeva, ti fašisti će, naravno, izgubiti. Ali ne tako što će sami otići, već tako što ćemo ih mi morati pobijediti, Jednostavno, moramo postati moćniji od njih. To podrazumijeva neprestanu borbu i beskompromisno odbijanje bilo kakve koalicije s njima i njihovim slugama. Moraju postati društveno neprihvatljivi. 
Međutim, ta borba zahtijeva i veliku žrtvu. A pokazalo se da je u današnjoj Crnoj Gori malo ko spreman na takvu žrtvu. Zato ćemo fašiste i njihove sluge, na našu sramotu, gledati još poduže vrijeme na vlasti. Ali će, ne sumnjajte, na kraju ipak izgubiti i nažalost za sobom ostaviti pustoš u svim sferama. A u međuvremenu je potrebno samo da ne ćutite jer, kao što vam je poznato – da bi zlo pobijedilo dovoljno je da dobri ljudi ne učine ništa.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

"Napolje, Turci" umjesto "Ministri, napolje iz Vlade"

Budući da se lako može utvrditi da postoje nasilna i nenasilna aneksija, što je fakat i aksiom koji je dostupan svakom crnogorskom građaninu za dvadeset sekundi upotrebe interneta, znači da tvrdnje poslanika PES-a nijesu tačne. A, ako znamo i činjenicu koja je neoboriva – da dinastija Petrović-Njegoš i crnogorski narod nijesu dobrovoljno ukinuli državu Crnu Goru i predali njenu teritoriju na upravljanje državi Srbiji i njenoj dinastiji Karađorđevića – onda znamo da je nesumnjivo došlo do nasilne aneksije. Što opet znači da poslanici PES-a ne govore istinu i da im argumenti ne stoje.&nbsp;
Mada, iako je istina da u mnogim stvarima poslanici PES-a zaista ispoljavaju logičke nedosljednosti, ipak se ne bi reklo da je u pitanje nemogućnost spoznaje elementarnih logičkih kategorija. Zato ćemo odgovore potražiti u društvenoj i političkoj sferi.
Zaboravite na zdrav razum i etiku jer ulazimo u sferu političke logike, a politička logika nije logika činjenica nego uticaja.
Trenutno u Crnoj Gori najveći uticaj imaju Crkva Srbije i političke partije na vlasti, predvođene Andrijom Mandićem, koje sprovode svoju velikosrpsku, odnosno bjelaško-četničku agendu. Ta politika podrazumijeva slavljenje i rehabilitaciju bjelaškog i četničkog pokreta, te normalizaciju velikosrpske ideologije kao navodno legitimnog političkog pravca. Rehabilitacija tih pokreta danas je potrebna i vlastima i Crkvi Srbije kako bi svoje savremeno antidržavno i anticrnogorsko djelovanje prikazali kao istorijski legitimno. Ako se bjelaški i četnički pokreti — oni koji su kroz istoriju bili jasno antidržavni i protivni postojanju Crne Gore — prikažu kao društveno prihvatljivi, onda i današnja politika, koja nastavlja njihov ideološki obrazac, dobija privid istorijske opravdanosti. Time se pokušava stvoriti lažna ravnoteža između građanske, evropske i multikonfesionalne Crne Gore i onoga što je suštinski negira, kao da se ne odlučuje o pitanju njenog opstanka i identiteta već o različitim političkim opcijama podjednake vrijednosti.
Što nas, naposljetku, dovodi do inicijative poslanika PES-a, koji preuzimaju ulogu Crkve Srbije i Andrije Mandića u pranju bjelaškog pokreta – nastojeći da ga predstave kao legitiman i nenasilan, kao izraz narodne volje koji je, navodno, tek jednu dinastiju zamijenio drugom i jednu državu drugom. Upravo se u tome prepoznaje krajnji cilj današnje vladajuće politike koja sistematski, tiho i uporno razgrađuje Crnu Goru na svim poljima – od kulturnog i obrazovnog do ekonomskog – kako bi se stvorili povoljni uslovi za ponovno ostvarivanje ciljeva bjelaškog pokreta. Ti ciljevi, u svojoj suštini, istovjetni su s ciljevima četničkog pokreta, a ovi pak s ideološkim postulatima velikosrpske politike devedesetih godina, koja je djelovala kroz tadašnji jedinstveni DPS, kasnije kroz SNP i niz stranaka koje su iz njega proizašle, te konačno kroz partije nastale iz litijaškog pokreta Crkve Srbije, među kojima danas svoje mjesto zauzima i PES.
Otvara se pitanje otpora takvoj politici.
Otpor politici koja ne proizilazi iz logike činjenica, već logike uticaja. Zato treba pažljivo posmatrati reakcije, jer upravo od jačine uticaja zavise i njihovi oblici: kako reaguju mediji, kako ćute društvene grupe, kako izostaje glas državnih institucija, nevladinog sektora i političkih partija. U toj tišini postaje jasno koliko je taj uticaj dubok – do te mjere da državne, obrazovne i kulturne ustanove ne smiju ni da se oglase povodom očiglednog prekrajanja istorije. Pogledajte samo ćutanje CANU-a, Istorijskog instituta ili Filozofskog fakulteta u Nikšiću.
Zato, pratite reakcije i tišinu, u njima se ogleda stepen zavisnosti, straha i političkog pritiska. U takvom ambijentu PES danas, pod potpunim uticajem velikosrpske politike, preko navodno crnogorskih i građanskih poslanika, sprovodi jedan segment iste ideološke agende – normalizaciju zločinačkog i antidržavnog bjelaškog pokreta, umotanu u fraze o „istorijskom pomirenju“ i „objektivnom sagledavanju prošlosti“.
Ali mirenje s lažima nije pomirenje, već pristanak na poraz. I zato, dok se širi tišina i relativizacija, potrebno je ponovo oživjeti duh otpora, vratiti se zdravoj logici i elementarnoj etici koja razlikuje istinu od obmane, žrtvu od dželata, državu od njene negacije. Jer kad se prestane reagovati na zlo, društvo više ne postoji kao zajednica slobodnih ljudi, već kao prostor u kojem tišina postaje saučesnik.

Gordan Stojović i PES svjesni da prekrajaju istoriju

Teško se oteti utisku da su optužnicu i scenario za „najveću akciju“ SDT-a i SPO-a pisale Demokrate. Sve je u njihovu stilu, odnosno njihovu neukusu - u prepoznatljivim i stupidnim konstrukcijama koje trebaju da prikriju nesposobnost i zlu namjeru. Zato je imalo verziranom građaninu u crnogorsku društvenu i političku stvarnost jasno o čemu se radi.
Već naveliko medijski inkriminisanoj firmi i njenom vlasniku nađenute su supermoći s kojim treba da se povežu i na osnovu kojih da se ukaljaju svi koji se suprotstavljaju retrogradnoj i destruktivnoj politici Demokrata i njihovih partnera iz vlasti. Cilj je, dakle, ukaljati sve borce za nezavisnu, antifašističku, građansku i evropsku Crnu Goru, što je uveliko poznata konstrukcija koja dolazi iz kuhinje BIA, još od devedesetih godina, a prema kojoj su svi borci za crnogorsku stvar kriminalci i nečasni ljudi. Danas tek u izvedbi netalentovanih i duhom siromašnih piona s crvenim kravatama.
Svakom pravno pismenom građaninu je jasno da će optužnica formirana na osnovu poruka iz telefona pasti na sudu. Međutim, ona i nema drugu svrhu osim medijskog blaćenja i svođenja crnogorskoga društva i javnog društveno-političkog života na nivo Zadruge, u kojem je SDT preuzelo ulogu Informera, a uslužni mediji ulogu Vučićevića i družine. Na taj način uvlače cjelokupnu crnogorsku javnost u brlog bez zrna etike i morala - prostor u kojem crvenokravataši vječno plivaju i u kojem se, logično, najbolje snalaze. Zato ću se osvrnuti samo na jednu od mnogih stupidnih i zlonamjernih konstrukcija, izjava i objava koje dolaze od strane Demokrata.
Ministar Krapović izjavljuje: „Mjesecima smo ponavljali da proteste u Podgorici protiv bezbjednosnog sektora (misleći na studentske proteste, S.T.) na kojima je on lično marširao nijesu bunt naroda, već upravo Aca Mijajlovića i njegovih saradnika. Čast izuzecima, običnim ljudima koji nijesu znali pozadinu i koje su vodili potpuno drugi motivi“. Tako je ministar Krapović studentske proteste koji su nastali početkom 2025. godine, nakon drugog cetinjskog masakra, povezao s optužnicom koja okrivljene tereti za period od 2018. godine do februara 2024. godine.
Vremensko nepoklapanje je najmanji problem u odnosu na besmramni pokušaj pranja sopstvene nesposobnosti i nesposobnosti njegovih partijskih kolega u upravljanju bezbjednosnim sektorom.
Krapović iskreni bunt, nezadovoljstvo, tugu i krik društva zbog nefunkcionalnosti bezbjednosnog sektora i sistema u cjelini – đe nije ništa urađeno nakon prvog cetinjskog masakra, kako bi se sistem poboljšao i eventualno prevenirala i smanjila mogućnost ponavljanja sličnog zločina i masakra – pokušava besramno uvezati s trenutnom aferom i kroz prisustvo jednog čovjeka na navedenim protestima, oprati odgovornost njegovih kolega i njegove partije za gubitak 12 života, među kojima i dvoje đece. Sam pokušaj uvezivanja cetinjskog masakra i protesta koji su potom nastali, s trenutnom aferom govori o njihovoj beskurpuloznosti i bezośećajnosti. Sav način funkcionisanja DPS-a i sve što se trenutno dešava s „najvećom akcijom“ SDT-a i SPO-o ne može oprati odgovornost Demokrata i trenutne crnogorske vlasti za stanje u društvu i rasulo bezbjednosnog sektora koji, umjesto da sprečava zločine i ubistva, broji leševe po ulicama.
Najgore od svega jeste što klika na vlasti nije uradila ništa da poboljša sistem i bezbjednosnu situaciju u društvu, kako se slični zločini i ubistva ne bi ponavljali. Njihovu nesposobnost neće oprati ničija druga nepočinstva. Očito konstruisane optužnice, koje vlast koristi da zloupotrebom državnih institucija blati političku konkurenciju, neće izliječiti naše društvo niti mu donijeti bolji život. Parazitiranjem na aferama prošlosti krade nam se budućnost.
U skorijoj budućnosti spremaju se potencijalno opasni procesi za crnogorsko društvo, suverenitet države i nezavisnost državnih organa. U uslužnim medijima se provlači tema tzv. „vetinga“ u sudstvu jer sudije puštaju optužene da se brane sa slobode. Paralelno se podgrijava priča o dvojnom državljanstvu i postepeno priprema teren da se opozicija optuži za blokiranje evropskog puta, iako upravo vlast to čini neispunjavanjem obaveza iz evropske agende i stalnim provociranjem evropskih suśeda, što se nastavlja i najavljenim protestom kod ploče u Morinju.
Evropske fraze više ne pomažu u maskiranju antievropske agende i kreće nova faza otvorene borbe bez maski i rukavica. A to smo i čekali.

Imate dno i imate Demokrate

U subotu, 4. oktobra delegacija kraljevske porodice Austrije bila je u nezvaničnoj pośeti Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju, saopšteno je sa FCJK.
Pośetu je, kako navode, iniciralo Predśedništvo Zajednice Italijana u Crnoj Gori. Bila je ti prilika za razgovore o mogućim zajedničkim projektima i poljima saradnje, utemeljenim na bogatim i dugotrajnim istorijskim vezama Crne Gore i Austrije, odnosno nekadašnje Austrougarske monarhije.
Delegaciju je predvodio Njegova kraljevska visost nadvojvoda Karlo od Habzburga, nasljednik austrijske kraljevske kuće, a u njegovoj pratnji bili su dr Masimiliano Lakota, diplomatski savjetnik nadvojvode Karla i predstavnik Austrijske kraljevske kuće u Italiji, major Fric Rat, lični vojni pomoćnik nadvojvode Karla i kapetan Ernest Fojan, generalni pomoćnik nadvojvode Karla. Pośeti su prisustvovali i Aleksandar Dender, predśednik Unije zajednice Italijana u Crnoj Gori, Slađana Vučetić predstavnica Zajednice iz Kotora i Danijela Bokan u ime Zajednice sa Cetinja.
U ime Fakulteta dočekao ih je Stefan Todorović koji je delegaciji predstavio istorijat same zgrade u kojoj se Fakultet nalazi, kao i misiju, rad i djelovanje Fakulteta. Razgovaralo se o mogućnostima i značaju produbljivanja saradnje kroz kulturne, naučne i obrazovne projekte, što bi predstavljalo nastavak višestoljetnih kulturnih veza između Crne Gore i Austrije.
Fakultet za crnogorski jezik i književnost zahvaljuje delegaciji na pośeti i izraženom interesovanju, uz uvjerenje da će ovakvi susreti doprinijeti budućem zajedničkom radu i jačanju kulturne i akademske saradnje.

Delegacija kraljevske porodice Austrije u pośeti Fakultetu za crnogorski jezik i književnost

Izvjesni duvač četničkih fanfara i direktor (pazite sad) Centra za realnu politiku komentarisao je dešavanja u Gornjem Zaostru đe je vladika Metodije žestoko zasr'o stvari i doveo zemlju na ivicu građanskih nemira podizanjem spomenika četničkome koljaču P. Ðurišiću.
Bez riječi kritike na račun inicijatora dizanja spomenika ratnome zločincu ili ne daj bože na račun onih koji su linčovali novinare, g. trubač je isključivo kritikovao one koji su se tome činu suprotstavili. I to u duhu kreacija koje ne pośeduju misaoni aparat: sve svalio na "režim" koji već pet godina guli opozicioni staž. Realpolitički nema što, taman spram direktora Centra.
Međutim, g. trubač je "lično potvrdio" da u CG nema antifašista - pritom pitajući mogu li profesori FCJK i Andrej Nikolaidis biti antifašisti. I da vam kažem g. trubač - ti ljudi nikad niđe nijesu slavili nijednog ratnog zločinca niti relativizovali ulogu presuđenim ratnim zločincima. Tako da, mogu itekako.
Pitanje je - kako nazvati vas koji ste jednom bili prijavljeni policiji zbog maltretiranja i uznemiravanja ženske osobe?

Izvjesni trubač o antifašizmu

Crnogorska vlast je promptno reagovala na postavljanje spomenika Pavlu Đurišiću u Gornje Zaostro, uhapsila čovjeka na čije imanje je postavljen spomenik, odredila mu zadržavanje i osudila navedeni čin. Doduše, više zato što je sam čin nezakonit, nego zbog lika i djela onoga kome je podignut. Jer oni su legalisti, poput Koštunice, najčuvenijeg legaliste ovih prostora. I zato u njihovim reagovanjima nijeste mogli pročitati osudu lika i djela Pavla Đurišića, nego pozivanje na zakone i izgovaranje čuvene mantre da ne treba raditi stvari koje dijele crnogorsko društvo. Da su oni okrenuti budućnosti i da teme koje dijele društvo treba ostaviti po strani.
I zaledi li vam se krv u žilama (Šaranović) kad krenete razmišljati u kakvom društvu to živimo, s kim sve živimo kad nam se društvo dijeli na ljude koji podržavaju ratnog zločinca – koji podržavaju čovjeka koji je predvodio ubijanje preko 8000 hiljada žena, đece i staraca? Ko su ti ljudi, ko su ti monstrumi bez etike i morala? Da li su to neki ljudi tamo iz zabačenog sela koji su ostali zamrznuti u vremenu i zarobljene svijesti ratnog ludila ili su to naše komšije, prijatelji, kumovi, rođaci, direktori i službenici državnih ustanova, predstavnici naroda i vjerski poglavari? Pročitaste li jadikovke direktora AKOKVO-a, što ga ‘nepravda’ peče jer uklanjaju spomenik Đurišiću? Čuste li NSD kako traži da se oslobodi Dobrašinović i kuka što se hapsi on, a ne oni s Kruševa ždrijela? Viđeste li slike iz Gornjeg Zaostra – PES, Demokrate, bivši DF, njihovi simpatizeri, lokalni i državni funkcioneri – svi složno u istom kadru? Pročitaste li negodovanja mnogih simpatizera i podržavalaca vlasti zato što se uklanja spomenik zločincu i kvislingu? Smeta li vam tišina poslanika i funkcionera vlasti koji su više reagovali na uzvik „fašisto!“ upućen gradonačelniku Podgorice nego na podizanje spomenika fašisti?
Izgleda da su više ośetljivi na riječi nego na djela. Ali očito ne i na riječi koje dolaze od sveštenika Crkve Srbije, glavnih promotera četničkog pokreta. Da li ste čuli bilo koga iz crnogorske vlasti da je reagovao, jasno i glasno, kad su mitropoliti Crkve Srbije slavili i veličali lik i djelo Pavla Đurišića, fašiste! Herojskim djelom nazivali ubijanje đece. Nijeste mogli čuti, i nećete. Iako između podizanja spomenika Đurišiću i Joanikijevih i Metodijevih riječi nema razlike. Ali ima razlike u reagovanju ljudi iz vlasti. I zato je NSD u svom saopštenju u pravu, treba osloboditi Dobrašinovića, jer je crnogorska vlast licemjerna. Ne smetaju im podržavaoci četničkog pokreta koji śede s njima u vlasti, koje su zaposlili po državnim i lokalnim ustanovama i preduzećima, od čijih glasova im zavisi vlast, a smeta kad isti ti ljudi pomisle da je došlo njihovo vrijeme da slobodno ispolje ono što jesu.
Licemjeri! Ne možete postaviti četničkog vojvodu za predśednika skupštine i onda osuđivati podizanje spomenika četničkom vođi. Ako ste za Mandića, onda ste i za Đurišića. Ako śedite s četničkim vojvodom u vlasti, onda se rukujete s Đurišićevom kamom. I kako vam onda vjerovati da nijeste fašisti ili saradnici fašista. Ni logika padre Gojka vas ne može oprati. Logika da su vas društvene i istorijske okolnosti primorale na saradnju s fašistima, a inače ste dobri momci (antifašisti). Jer je svima jasno da u današnjim društvenim i istorijskim okolnostima partije iz vlasti nemaju alternativu. Bošnjačka stranka nema alternativu, može biti u vlasti s fašistima ili biti u opoziciji. Između dva zla izabrali su manje. Albanske partije takođe nemaju alternativu, mogu biti u vlasti s fašistima ili biti u opoziciji. Izabrali su manje zlo. Antifašisti iz PES-a nemaju alternativu, mogu biti u vlasti s fašistima ili ne biti. Izabrali su manje zlo. Demokrate su fašisti, oni se ne računaju. A bivši DF se davno autovao. I sve zajedno će ih jednog dana kanonizovati Crkva Srbije. Slava im!

Smeta vam Pavle Đurišić, licemjeri!

Pobjedina greška kod imenovanja novoga kolumniste kao „protojereja stavofora“ je jasna i razumljiva. Logično je da se listu koji je nastao ispod čekića i srpa potkrade greška kod imenovanja titule crkvenog lica. Zapravo je riječ o stavroforu, onome koji nosi krst (od grčkog stavros – krst i phoros – nosilac) a ne stavoforu iliti stafordu (pasmina psa, staffordshire bull terrier), kako su znale voditeljke s televizija iz regije poput Happy i Pinka da izgovore navedenu crkvenu titulu.
Ono što je teže razumljivo jeste da Pobjeda objavljuje kolumnistu koji relativizuje njeno ime i borbu ljudi koji su je osnovali. Ali u današnjem post-truth vremenu i nakon Ajnštajnove teorije relativiteta ništa nije nemoguće, pa ni relativizacija djelovanja kolaboracionističkog i zločinačkog četničkog pokreta i pranje biografija kolaboracionista i zločinaca Srpske pravoslavne crkve u „komunističkome“ listu.
Tako je u Pobjedino antifašističko nasljeđe uletio padre Gojkov meteor relativiteta. Pobjeda izgleda preuzima štafetu od Vijesti kad je riječ o relativizaciji malignog djelovanja današnjih predstavnika bjelaško-četničke ideologije. A stavofor Gojko i njegova organizacija su istinski nasljednici navedenih ideologija i u skladu s njima, prvaci u razaranju antifašističkog, građanskog, evropskog i državnog bića Crne Gore. To se u Pobjedi donedavno znalo.
A danas nam padre Gojko sa stranica Pobjede poručuje kako su četnici dobri momci (antifašisti) koje su istorijske i društvene okolnosti (poput nadirućeg komunističkog zla) naćerale na zločine i saradnju s nacifašistima. I da ih likvidacija i stradanje bez adekvatnog sudskog procesa čini žrtvama a ne zločincima.
Neka barem „svemir“ čuje ovu istinu kad već „egzaltirana braća i susjedi ne žele i ne mogu“ - poručuje nam stavofor sa stranica „komunističkog“ lista.
Dalje nam poručuje da su svi u jednom istorijskom trenutku (djelimično ili otvoreno) sarađivali s fašistima, a da se to samo spočitava četnicima. Zato treba spočitavati Narodno-oslobodilačkom pokretu pod vođstvom KPJ što nije ušao u rat s Hitlerom 1933. godine, nego tek 1941. kada je njihova zemlja napadnuta, dok s druge strane treba pravdati kolaboraciju četnika, odnosno Kraljevsku vladu i vojsku, time što su do 1941. bili protiv Hitlera.
Lije krokodilske suze padre Gojko što su komunisti predvodili oslobodilački rat, isti ti komunisti čija je ideologija od strane EU izjednačena s nacizmom. I naravno, padre Gojko izvodi zaključak, ako je komunizam jednako nacizam (evo EU tvrdi), onda su komunisti i nacisti isto, onda kolaboracija četnika s nacifašistima protiv komunista nije ništa loše. Samo su se borili protiv jednog zla koristeći resusre drugog zla. I zato četnici nijesu zločinci, nego žrtve koje su u datim istorijskim okolnostima birale manje zlo. A da su bili u pravu, govore nam zločini komunističkog sistema nakon oslobođenja.
I zato Joanikije Lipovac, Milorad Vukojičić alijas pop Maca i Slobodan Šiljak nijesu zločinci nego svetitelji i antifašisti. Borili se protiv zla (komunističkog), kao što su se antifašisti borili protiv drugog zla (nacističkog). A to što su ubijali i prokazivali komuniste i njihove familije, radili su dobro djelo, jer je, jelte, komunizam isto što i nacizam. Kako nam poručuje stavofor sa stranica „komunističkog lista“ – „SPC nije kanonizovala mitropolita Joanikija Lipovca zbog njegove nesumnjive saradnje s okupatorom, nego ga je kanonizovala zbog njegove brige o ugroženom i gladnom narodu tokom rata i zbog njegove mučeničke smrti i zločinačkog postupka nad njim, koji su sproveli isti oni koji su u životu ostavili (hvala Bogu, neka su) jednog kardinala Stepinca!“ I zato Josef Kramer, „Zvijer iz Bergena“, nije zločinac i monstrum, nego brižljivi porodični čovjek. Ne treba ga gledati u svijetlu služenja nacističkom režimu kao zloglasnog logorskog komandanta jer su ga na to naćerale istorijske i društvene okolnosti, nego kao brižnog supruga i oca te bi njemačko društvo trebalo da rehabilituje Kramera i u čitanke uvrsti njegova brižna pisma koja je slao svojoj porodici, da se na njima vaspitava i obrazuje njemačka mladost. Komparativna prednost Joanikija Lipovca u društvenoj rehabilitaciji je što je likvidiran bez suđenja, dok je Josef Kramer ipak likvidiran nakon suđenja. Ali to ne bi trebalo da zaustavi AFD mladež, sve se može kad se imaju društvena moć, pare i uticaj. Evo, primjer za to su stavovi i prijedlozi stavofora sa stranica „komunističkog“ lista.
Kad imate društveni uticaj, može vam se tekst na kojem bi pozavidio čak i IN4S, objaviti u normalnom glasilu i to će se naravno pravdati demokratizacijom društva i slobodom riječi. Radom na takozvanom pomirenju u kojem treba da se pomire oslobodioci države i oni koji su zajedno s okupatorima ubijali oslobodioce države i njihove familije.
I to samo zato što se određenim društvenim moćnicima i krugovima ne sviđa ideologija onih koji su oslobađali državu, iako su u oslobađanju države učestvovali i oni kojima ta ideologija nije bila bliska. I ta relativizacija ide preko notorne činjenice da jugoslovenski komunizam nije bio staljinističkog tipa kojeg je EU izjednačila s nacizmom, što ne oslobađa jugoslovenski socijalizam njegovih zločina. I stoga treba da se povede rasprava o zločinima tokom i nakon oslobođenja rata od strane KPJ, ali to ne mogu raditi organizacije i pojedinci koji slave zločince i saradnike okupatora. Jer zločini KPJ ne čine četnike i kolaboracioniste dobrim momcima i antifašistima. Komunistička borba je pozitivna zato što su se borili protiv okupatora za oslobođenje zemlje za razliku od četnika koji su se borili s okupatorima protiv partizana a ne za oslobođenje zemlje. I to je notorna istina koja je odaslata u svemir i koliko god se padre Gojko i Crkva Srbije trudili da odašilju drugu poruku u svemir, njihove poruke će završiti u crnoj rupi kao što su i oni na čiju rehabilitaciju pozivaju.

Padre Gojkov svemir relativiteta

U savremenim demokratskim društvima, sloboda medija podrazumijeva ne samo pravo na izvještavanje, već i obavezu odgovornog, istinitog i etičkog odnosa prema javnoj riječi. Kada se medijski prostor pretvori u poligon za širenje mržnje, targetiranje neistomišljenika i brutalnu propagandu autoritarnih ideologija, tada više ne govorimo o medijima već o propagandnim mehanizmima sa zadatkom da obesmisle istinu, demonizuju kritičko mišljenje i relativizuju osnovna ljudska prava.
Takvu ulogu u Crnoj Gori, već godinama unazad, besprizorno i sistematski obavlja portal IN4S. U proteklim danima, ovaj propagandni servis poznat po agresivnoj promociji velikosrpske i proruske političke agende, orkestrirao je još jedan brutalni napad - ovoga puta na profesora FCJK Adnana Čirgića, predśednika Crnogorskoga PEN centra. Povod za ovu hajku bilo je saopštenje PEN-a kojim se traži poštovanje ljudskih prava bivšeg Glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića, koji se, prema dostupnim informacijama, nalazi u krajnje teškom zdravstvenom stanju zbog sovjetske prakse tužioca Šoškića i uprave UIKS-a.
Zamjerka koja se Čirgiću i njegovim kolegama stavlja na teret jeste to što se usuđuju da dignu glas protiv institucionalne represije i za poštovanje osnovnih ljudskih prava. IN4S, međutim, u maniru najgorih autoritarnih režima, reaguje upravo onako kako se u prošlosti reagovalo na moralni autoritet: pokušajem njegove kompromitacije, javnim linčom i sistematskom demonizacijom.
Ono što posebno zabrinjava jeste metodologija napada. Tekstovi IN4S-a nijesu puke kritike, oni predstavljaju oblik digitalnog linča, oblikovanog u skladu s obrascima poznatim iz ruskih i srpskih propagandnih brloga: difamacija, ruganje, iskrivljavanje stvarnosti, te organizovana dehumanizacija mete. Ne treba zanemariti ni dugoročnu kampanju protiv FCJK i svih koji se zalažu za crnogorsku jezičku, kulturnu i političku samobitnost, jer za njih, svaki oblik evropske orijentacije i građanske demokratije predstavlja neprijateljsku ideologiju.
Važno je takođe razobličiti iluziju da se ovim sadržajima upravlja isključivo iz krugova koje simbolizuje rektor Božović. Medijski inženjering koji IN4S sprovodi godinama unazad ima jasne političke, ideološke i bezbjednosne korijene, a Gojko Raičević, koji bradom i stomakom stoji iza tehničkog i uređivačkog aparata ovoga glasila, samo je jedan od vidljivih eksponenata tog agenturnog sistema finansiranog od crnih fondova duboke srpske države koja rovari mir na Balkanu. Njegov javni i ideološki profil, izgrađen na ekstremnom nacionalizmu i šovinističkim obrascima, razotkriva prirodu propagande koju IN4S proizvodi.
U tom smislu, IN4S je više od medijske aberacije, on je simptom duboke političke patologije koja ne priznaje pluralizam, ne priznaje ljudska prava, ne priznaje civilizacijski okvir moderne Crne Gore. U njegovim tekstovima ne nalazimo tragove novinarstva, već mehanizme javnog huškanja koje podśeća na najgore propagandne prakse iz XX vijeka. Nije preuveličano povući paralelu sa ozloglašenim Völkischer Beobachterom (da nam se ne naljuti polupismeni g. Simunović iz NSD) nacističkim glasilom koje je označavalo "neprijatelje naroda", pripremajući ih za društvenu i fizičku eliminaciju.
Zato je nužno da se akademska, medijska i civilna zajednica u Crnoj Gori suprotstavi ovakvom govoru mržnje i političkoj instrumentalizaciji medija. Jer ćutnja pred ovakvim pojavama nije neutralnost, to je saučesništvo.
Ako se ne usprotivimo danas, śutra će se ova logika nasilja preseliti i na druge sfere društva, produbljujući polarizaciju i otvarajući prostor za novu autoritarnu regresiju. A cijena koju će društvo platiti za taj istorijski pad biće previsoka.
P. S. Svjetska PEN porodica se prvi put globalno ujedinila kao antifašistička akcija, posredstvom velikana poput Tomasa Mana. I to je očigledno ono što anonimnim autorima još jedne hajke na Adnana Čirgića posebno smeta, demaskirajući njihovu u osnovi fašističku prirodu. Zato im poručujemo - nema te sile koja će PEN centar skrenuti s antifašističke staze niti tog anonimnog huškača koji će ućutkati slobodomisleće građane poput Adnana Čirgića!

Medijska patologija kao instrument političke represije: slučaj IN4S i napad na Adnana Čirgića

Posmatrajući potonja dešavanja vezana za proslavu i obilježavanje Trinaestog jula, od državne nagrade do raznih svečanosti, čovjek ne može da se ne zapita da li je među crnogorskim građanima, a posebno među javnim, kulturnim i političkim djelatnicima, više prisutna nesvijest ili bezobrazluk. Smatrati sebe mislećim bićem, a da ti je bila potrebna dodjela Trinaestojulske nagrade Bećiru Vukoviću i Velju Stanišiću da bi shvatio da Mandić i klika iz vlasti (Demokrate i PES) rade na urušavanju državne supstance isto je kao da se čudite vuku kojeg ste puštili među ovce što je poklao cijelo stado. Vuk radi ono što je imanentno njegovom biću isto kao što sljedbenici bjelaško-četničke ideologije rade Crnoj Gori ono što je imanentno toj ideologiji - pretvaranje Crne Gore u svetosavski srpski okrug bez državnih atrubuta. 
 
Zato 2020. godine nije bio problem pad DPS-a nego preuzimanje vlasti od strane Srpske pravoslavne crkve, koja je crno srce bjelaško-četničke ideologije u Crnoj Gori, odnosno njenih sljedbenika presvučenih u navodne eksperte i mlade ekonomske tehnokrate (Spajić&amp;Milatović) koji su Crnoj Gori trebali donijeti toliko iščekivane promjene. Slobodnomislećem građaninu Crne Gore je i tada i danas bilo jasno da oni koji dolaze na krilima Crkve Srbije ne mogu donijeti željene promjene, već promjene kojima danas tako otvoreno svjedočimo. I tu dolazimo do pitanja, da li su ljudi koji su omogućili dolazak Mandića na vlast bili nevjesni ili su danas samo otvoreno bezočni i bezobrazni kad kritikuju i iščuđavaju se njegovom djelovanju i djelovanju današnjih crnogorskih institucija. 
 
Za ogledni primjer možemo uzeti izjavu bivše poslanice Božene Jelušić koja je zajedno sa svojom partijom otvorila vrata bjelaško-četničkoj ideologiji da zavlada Crnom Gorom. Naime, danas građanka Jelušić izjavljuje da ćutanje kulturnih institucija predstavlja oblik saučesništva u ovogodišnjoj dodjeli Trinaestojulske nagrade. Postavlja se pitanje, kako građanka Jelušić nije uviđela saučesništvo poslanice Jelušić u dovođenju na vlast prikrivenih i lažnih evropejaca. Kako ne spriječi saučesništvo u mnogobrojnim slučajevima njenog narodnog poslanstva. Uzmimo na primjer samo dva slučaja - glasanje za notornu Vesnu Bratić ili podršku potpisivanju Temeljnog ugovora, koji su eklatantni primjeri saučešništva u razgrađivanju državnosti Crne Gore. 
 
Dalje, građanka Jelušić poručuje da posljedice odluka današnje vlasti ne moraju "nužno biti negativne - naprotiv što više ova vlast pokazuje svoje pravo lice, to je izvjesnije njihovo političko samorazotkrivanje." 
 
I zaista kako se ne zapitati, kako poslanica Jelušić nije viđela ovo što bjelodano vidi danas građanka Jelušić. Da li joj je vid pomutila poslanička plata i privilegije ili je odjednom progledala. Da li je stvarno u pitanju osvješćivanje ili nešto drugo. 
 
Međutim, što god da je, etična i poštena bi bila kritika i osuda sopstvenog saučesništva pa tek onda saučesništva nekoga drugog. Ovako, malo je degutantno i para oči i uši. Jednostavno, kako vjerovati nekome ko nije znao prije pet godina što su i ko su Andrija Mandić ili Crkva Srbije. 
 
Računati da je crnogorska javnost toliko zaboravna i nesvjesna je ipak malo previše. Jedna mala samorefleksija i izvinjenje zbog sopstvenog saučesništva bi za početak bila ok. Ne samo kad je u pitanju građanka Jelušić, nego i cjelokupna javna, medijska, kulturna i naučna scena koja je zdušno prala i relativizovala djelovanje Crkve Srbije, njenih svjetonazora i sljedbenika. Jednostavno, to je protrebno crnogorskom ozdravljenju kako bi se nastavlia borba protiv nazadne vlasti, borba koja će biti sve zahtjevnija i teža.

Kad saučesnik govori o saučesništvu

U Nikšiću je osvanuo bilbord u sklopu obilježavanja 13. jula. Bilbord na kojem se jedan od najznačajnijih crnogorskih datuma, kojim se obilježava ustanak crnogorskoga naroda protiv fašističkog okupatora i puno međunarodno priznanje nezavisnosti Crne Gore iz 1878. godine, stavlja u drugi plan u odnosu na ustanak iz druge države - Nevesinjske puške. Još jednom nikšićke vlasti na simboličnom nivou potvrđuju svoj anticrnogorski karakter jasnim nipodaštavanjem &nbsp;najznačajnih crnogorskih državnih atributa.&nbsp;
Tako koalicija državne vlasti, koja vrši vlast i u Nikšiću, ali bez pripadnika stranaka manje brojnih naroda, nastavlja već sada ustaljenu praksu ponižavanja države kojom upravljaju, potvrđujući svoju pripadnost bjelaško-četničkoj ideologiji koja na državu Crnu Goru i njen narod gleda kao na regionalni, sreski okrug velikodržavnog projekta sa śedištem u Beogradu.&nbsp;
Svoje svečanosti obilježavanja nastavljaju u duhu nezakonite i biber sprejom začinjene dodjele Trinaestojulske nagrade s novim manipulativnim fabrikovanjem istorijskih činjenica. Još jednim činom jasno su poručili građanima Crne Gore kakav je njihov odnos prema najslavnijim i najvažnijim događajima iz crnogorske državotvorne istorije. Isto tako, ćutanje i nenadležnost Mandićevih i Kovačevićevih partnera iz vlasti ne abolira ih odgovornosti za poigravanje s crnogorskim državotvornim simbolima. Sve osim jasne osude ove opasne lakrdije kojoj prisustvujemo potonjih dana jeste još jedno poglavlje o sramnom kolabiranju i saučesništvu ideologiji koja je devedesetih godina prošlog vijeka odgovorna za genocid čije tridesetogodišnje obilježavanje smo imali juče.
Upravo jučeranje podśećanje na genocid u Srebrenici treba da nam posluži za nauk da se mračnim ideologijama, poput bjelaško-četničke idelogije koja trenutno vlada Crnom Gorom, treba oduprijeti odmah i u početku njihove vladavine, dok još nijesu u potpunosti ovladali svim polugama moći jer imamo svježa svjedočenja na što su sve spremni kad imaju apsolutnu moć i neorganizovanog, označenog i prokazanog neprijatelja naspram sebe. A danas u Crnoj Gori taj neprijatelj im je građanska i antifašistička Crna Gora i njeni sljedbenici. U ovoj fazi im nije bitno nacionalno, nego ideološko opredjeljenje. Zato su im trenutno i prihvatljivi partneri stranke manje brojnih naroda, koji svojom kratkovidošću i željom za vlast i partikularnom moći ne vide kako dugoročno štete onoj Crnoj Gori čiji su Ustav izglasali 2007. godine.
Dužnost je svakog građanina Crne Gore koji istinski želi građansku, demokratsku i antifašističku Crnu Goru da se odupre njihovom djelovanju na svakom mjestu i u svakog prilici, u institucijama ili van njih, u medijskom i virtuelnom prostoru ili na ulici. Otpor mora biti konstantan jer njihovo djelovanje neće stati i spremni su ići onoliko daleko koliko im mi dozvolimo. Bolje da nas sada prskaju biber sprejom nego da nas poslije prebijaju, hapse i na kraju ubijaju. Ništa od navedenog im nije strano, a sputavaju ih samo trenutno društveno uređenje, društvene i civilizacijske stege koje svakog dana sve više popuštaju kako u Crnoj Gori tako i na međunarodnom planu. A navedene stege su jedino što ih drži dalje od zločina iz devdesetih godina, Drugog svjetskog rata i bjelaškog terora iz 1918. godine.&nbsp;
Zato otpor sada, jer kako rekoše Demokrate, vjerni sljedbenici bjelaško-četničke ideologije, što je biber sprej naspram prebijanja koje je sljedeća faza.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 170px; position: relative;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fbilbord-u-niksicu-dan-drzavnosti-crne-gore-cestitan-uz-simboliku-nevesinjske-puske-i-srpsku-trobojku&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Nikšićka i državna vlast ne prestaju s ponižavanjem Crne Gore

Prodaja njemačkog proizvođača luksuznih automobila BMW-a stabilizovala se u prošloj godini zahvaljujući dobrim rezultatima u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), pokazali su preliminarni podaci.
Grupa je prošle godine prodala ukupno oko 2,46 miliona vozila, 0,5 odsto više nego u 2024. godini, kada je prodaja bila pala četiri odsto, prenosi SEEbiz.
Isporuke u Evropi porasle su 7,3 odsto na 1,02 miliona vozila. Američkim kupcima isporučeno je 417,64 hiljade vozila, pet odsto više nego u prethodnoj godini.
Rezultat u Kini pokazao je dvocifreni pad, od 12,5 odsto, uz isporučenih 625,53 hiljade vozila.
Okruženje je na kineskom tržištu "izazovno", rekao je voditelj prodaje Jochen Goller.
Rast na američkom tržištu iznenadio je mnoge s obzirom na visoke carine. Međutim, BMW ima u SAD-u veliku fabriku u Spartanburgu, u saveznoj državi Južnoj Karolini, koja proizvodi otprilike polovinu BMW-a prodatih na američkom tržištu.
Uprava je naglasila da troškove carina nijesu prenosili na kupce, što je pomoglo prodaji, ali je uticalo na profitne marže.
Podružnica Mini povećala je prodaju 17,7 odsto na 288,29 hiljada automobila, dok je glavni brend BMW bilježio pad od 1,4 odsto, uz isporučenih 2,17 miliona automobila.
Prodaja Rolls-Roycea zadržala se na prošlogodišnjem nivou.&nbsp;
Potražnja za električnim automobilima pokazuje znakove posustajanja, prema rastu prodaje od samo 3,6 odsto. U prethodnim godinama rezultati su bili znatno bolji.

BMW stabilizovao prodaju

Porodična firma Feberbeg Lebensmittel našla se u finansijskim poteškoćama, pa bi stručnjaci trebalo da pomognu u spasavanju lanca sa više od 70 prodavnica.
Prema zvaničnim informacijama, supermarket Feneberg podnio je Opštinskom sudu u Kemptenu zahtjev za takozvani “zaštitni postupak”, prenosi Capital.ba.&nbsp;
- Cilj je da se kompanija ekonomski reorganizuje na održiv način uz nastavak redovnog poslovanja - kazali su iz Feneberg Lebensmittela, člana Edeka grupe.
Feneberg upravlja sa više od 70 prodajnih mjesta u južnoj Njemačkoj i austrijskom Klejnvalsertalu, uglavnom u regionima Algaja i Bodenz. Kompanija zapošljava oko tri hiljade radnika i ostvaruje godišnji prihod od preko 500 miliona eura.
Zaštitni postupak u njemačkom stečajnom pravu omogućava preduzećima koja se suočavaju sa finansijskim problemima, ali još nijesu insolventna, da sprovedu sanaciju. Porodica Feneberg je u upravu uključila Stephana Leibolda, koji je ranije već radio na rješavanju problema u jednoj od Fenebergovih firmi.
- U posljednjim godinama u Fenebergu je pokrenuto mnogo inicijativa, ali nijesu sve dosljedno sprovedene do kraja - rekao je Leibold.
Stručnjaci advokatske firme Grub Brugger iz Štutgarta takođe učestvuju u sanaciji, koja bi trebalo da se završi tokom ove godine.

Njemački lanac supermarketa pred stečajem

Za 11 mjeseci 2025. godine, 73 maloljetnika u Crnoj Gori osumnjičena su za 48 krivičnih djela, na štetu 59 maloljetnih žrtava, dok su 102 maloljetnika počinila 83 prekršaja protiv 85 maloljetnika, saopštila je Uprava policije na upit Portala RTCG.&nbsp;
Sagovornice Portala RTCG saglasne su da zvanična statistika ne prikazuje stvarni obim vršnjačkog nasilja među djecom u Crnoj Gori, te da bez sistemske pomoći i rada sa porodicama, teško da možemo da očekujemo promjene. Ako želimo da vršnjačko nasilje zaista bude rjeđe, neophodno je graditi društvo koje nasilje ne prihvata kao normalno, opravdano ili poželjno, što je odgovornost cijelog sistema.
Magistrica socijalne politike i socijalnog rada Ivana Raščanin-Radičević ocjenjuje da su podaci Uprave policije značajni jer pokazuju da sistem evidentira i reaguje na prijavljene slučajeve, ali upozorava da oni ne obuhvataju veliki broj nasilnih ponašanja koja ostaju neprijavljena.
- Statistika Uprave policije je važna jer pokazuje da sistem bilježi i reaguje na prijavljene slučajeve vršnjačkog nasilja. Međutim, ona ne daje potpunu sliku, jer obuhvata samo slučajeve koji su formalno prijavljeni i procesuirani - kazala je Raščanin-Radičević.
Kako navodi, iskustva iz prakse i istraživanja ukazuju da je stvarni obim nasilja znatno veći, naročito kada je riječ o emocionalnom, digitalnom i seksualnom nasilju, koje djeca rijetko prijavljuju zbog straha, srama, nepovjerenja ili zato što ga često ne prepoznaju kao nasilje.
Posebno, kaže Raščanin-Radičević zabrinjavaju istraživanja prema kojima gotovo polovina mladih, njih oko 46 odsto smatra da se konflikti trebaju rješavati nasiljem, dok se nenasilni stavovi doživljavaju kao slabost.
- To nam govori da problem nije samo u broju slučajeva, već i u kulturi i sistemu vrijednosti koji u određenoj mjeri normalizuju nasilje - kazala je Raščanin-Radičević.
Sličan stav ima i Kristina Mihailović iz udruženja Roditelji.me, koja ukazuje da institucije i dalje ne prave jasnu razliku između nasilnog ponašanja i vršnjačkog nasilja, koje podrazumijeva namjerno, ponavljano i dugotrajno ugrožavanje djeteta ili grupe djece. Zbog toga, kako ističe, ne postoji ni kvalitetna evidencija, niti adekvatne mjere koje bi odgovorile na ozbiljnost problema.
Mihailović smatra da se društvo već dugo bavi pitanjem statistike i prebacivanjem odgovornosti, umjesto da prihvati činjenicu da je nasilje među djecom ozbiljan i rasprostranjen problem. Svakodnevni primjeri nasilja, kako među djecom tako i nad njima, pokazuju da je situacija alarmantna, ali da reakcije institucija nijesu dovoljne.
Svakodnevni slučajevi nasilja među djecom u Crnoj Gori pokazuju da je situacija alarmantna, ali da su reakcije institucija i dalje nedovoljne, smatra Mihailović.
Najčešći oblici vršnjačkog nasilja, kaže Mihailović su socijalno, psihičko i nasilje na internetu, dok je fizičko nasilje rjeđe, iako se o njemu najviše govori kada dođe do težih posljedica.
Prema njenim riječima, posebno zabrinjava to što se uzrocima nasilja gotovo uopšte ne bavimo, već isključivo njegovim posljedicama.
- Volimo da kada se nešto desi, onda komentarišemo šta je trebalo, nije trebalo, šta bi trebalo da uradimo nakon toga, ali sve ono što jeste uzrok vršnjačkog nasilja i dalje nije u predmetu pažnje, što bi rekli, onih koji donose odluke. Zašto? Zato što vjerovatno ne želimo da preuzmemo našu odgovornost kao odraslih - kazala je Mihailović.
Odgovornost se najčešće prebacuje isključivo na porodicu. Iako postoje problemi u porodičnim odnosima, u postavljanju granica i dosljednosti u vaspitanju, Mihailović smatra da država gotovo da nema razvijene servise podrške porodicama.
- Vi imate apsolutno nedostatak servisa podrške porodicama, rada sa porodicama, to manje više nigde ne postoji, izuzev u nekim situacijama kad neko ima mogućnost to da finansijski plaća, kad neko može da obezbijedi taj vid podrške, ali kada pričamo o servisima koji su dio sistema, apsolutno ne postoje i onda naravno da nema ko da radi sa porodicama - ukazuje Mihailović.
Bez sistemske pomoći i rada sa porodicama, teško je očekivati promjene.
Dodatni problem je nesklad između onoga što djeci govorimo i onoga što vide u ponašanju odraslih, javnom diskursu, medijima i kroz javne ličnosti, što dodatno utiče na njihovo ponašanje.
Kao hitne korake, Mihailović ističe potrebu da se počne sa dosljednom primjenom već postojećih zakona i mjera, uspostave sistemi podrške porodicama i jasno definišu mehanizmi odgovornosti za sve aktere – roditelje, škole i institucije.
Raščani-Radičević navodi da je kroz profesionalni rad bila u kontaktu i sa djecom koja su žrtve nasilja i sa djecom koja ga vrše, te da se u gotovo svakom slučaju radi o složenim situacijama koje uključuju porodične odnose, školsko okruženje, vršnjačke pritiske i društvene poruke.
- Žrtve često nose iskustvo straha, srama, izolacije i osjećaja da su ostavljene same. Sa druge strane, djeca koja čine nasilje vrlo često dolaze iz nestabilnih porodičnih i socijalnih okruženja, bez adekvatne emocionalne podrške, sa nedostatkom socijalnih i samoregulacijskih vještina. Često se dešava da su djeca koja vrše nasilje istovremeno i djeca koja su i sama bila izložena nasilju, bilo u porodici ili u vršnjačkom okruženju. Zato je u svakom slučaju ključna stručna, individualna procjena situacije i dobro osmišljena podrška, jer i žrtve i počinioci jesu djeca kojoj je potrebna pomoć Sistema - istakla je Raščanin-Radičević.
Govoreći o svom iskustvu ona ističe da djeca koja vrše nasilje nijesu djeca „bez emocija“.
- Kod mnogih se, nakon incidenta, javljaju strah, nesigurnost ili zbunjenost, ali često nemaju razvijene emocionalne, socijalne i kognitivne kapacitete da u potpunosti razumiju težinu svojih postupaka i posljedice po drugu djecu - kazala je ona.
Ta djeca, vrlo često dolaze iz rizičnih porodičnih i socijalnih okruženja, gdje su i sama izložena rigidnim, nasilnim ili zanemarujućim obrascima odnosa.
Ona ističe da su uzroci vršnjačkog nasilja su višeslojni. Napominje da postoje porodični faktori, nedovoljno osnažen školski sistem, snažan pritisak vršnjačkih grupa, ali i širi društveni kontekst u kojem se nasilje često vidi kao sredstvo moći, statusa ili „rješavanja problema“.
Prema njenim riječima, posebno zabrinjava istraživački podatak da skoro 60 odsto mladih u Crnoj Gori smatra da kriminal ima određenu vrijednost, odnosno da donosi korist i društveni status.
Raščanin-Radičević podsjeća da je važno istaći da nije svaki sukob vršnjačko nasilje, te da bi nešto bilo vršnjačko nasilje, mora postojati kontinuitet, ponavljanje, neravnoteža moći (stariji prema mlađem, grupa prema pojedincu ili druga vrsta nadmoći), kao i svjesna namjera nanošenja povrede ili štete.
Prema njenim riječima, nasilje nekad predstavlja način da obezbijede moć, kontrolu ili status, a nekad je samo model ponašanja koji su naučili,jer djeca uče po modelu,ono što vide najčešće i reprodukuju.
Zato, kako ističe, pristup počiniocima ne može biti isključivo represivan.
- Potrebna je kombinacija odgovornosti i sankcije sa edukacijom, razvojem empatije, radom sa porodicom i uključivanjem stručnih službi onda kada je to potrebno, jer samo tako možemo spriječiti ponavljanje nasilja i dugoročno promijeniti obrazac ponašanja - ukazuje Raščanin-Radičević.
Raščanin-Radičević mišljenja je da je neophodna jasna, stalna saradnja porodice, škole, Sistema socijalne I dječje zaštite.
Danas se najčešće reaguje tek kada dođe do fizičkog nasilja ili vidljivih incidenata poput uvreda i zadirkivanja, dok se emocionalno i posebno seksualno nasilje prepoznaje kasnije ili ostaje neprijavljeno, iako nosi izuzetno teške posljedice.
Ona podsjeća da u situacijama vršnjačkog nasilja postoje tri grupe djece: dijete koje vrši nasilje, dijete koje je žrtva i djeca posmatrači.
Posmatrači nijesu neutralni jer oni uče da se na nasilje ćuti i da je prihvatljivo.
- Ako sa njima ne radimo, oni postaju rizična grupa, sjutra mogu postati i žrtve ili počinioci. Još opasnije je ako ih naučimo da nasilje posmatraju kao nešto „normalno“, jer dijete koje danas ćuti na vršnjačko nasilje, sjutra neće reagovati ni na nasilje u porodici, već će ga tretirati kao privatnu stvar. Zato je ključno da sistemi sarađuju kroz jasne protokole postupanja, pravovremenu razmjenu informacija, zajedničku procjenu rizika i koordinisanu intervenciju - kaže Račšanin Radičević.
Kao najveći izazov danas ističe nedostatak sistemskih, kontinuiranih i kvalitetnih preventivnih program te da je od velikog značaja prevencija.
- Potrebno je da škole dugoročno rade na razvoju socijalnih i emocionalnih vještina djece, empatije, nenasilne komunikacije i sposobnosti rješavanja sukoba bez nasilja, uz istovremeno jačanje kapaciteta za prepoznavanje i sprječavanje nasilja - kazala je ona.
Takođe, ključno je da servisi pomoći i podrške budu dostupni, profesionalno osnaženi i finansijski održivi, kao i da škole, stručne službe i centri za socijalni rad imaju jasne mehanizme saradnje i dovoljno resursa da reaguju pravovremeno i odgovorno.
- Paralelno s tim, moramo raditi na promjeni vrijednosnih obrazaca mladih, jer dio njih danas nasilje i kriminal vidi kao nešto društveno prihvatljivo i korisno. Ako želimo stvarno smanjenje vršnjačkog nasilja, moramo graditi društvo u kojem nasilje nije normalizovano, nije poželjno i nije opravdano , a to je odgovornost cijelog Sistema - poručuje Raščanin-Radičević.

Alarmantni podaci o vršnjačkom nasilju: Reakcije institucija i dalje nedovoljne

Kada je riječ o kanalu Mareze, jasno je da se na trasi kanala od osam kilometara nalaze brojni objekti, kako stambenog karaktera, tako i druge vrste poput igrališta koje je izgradio Glavni grad - rekao je za Antenu M šef Kluba odbornika Demokratske partije socijalista u Skupštini Glavnog grada Andrija Klikovac komentarišući izjavu gradonačelnika Podgorice Saše Mujovića da će svi koji su nelegalnom gradnjom ugrozili kanal Mareze biti sankcionisani.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 55.5%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fmujovic-bice-sankcionisani-svi-koji-su-ugrozili-kanal-mareze-i-izdati-nalozi-da-se-uklone-nelegalni-objekti&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
Ističe da ga zaista raduje ukoliko će gradonačelnik, zajedno sa nadležnim službama i upravom grada, ukloniti nelegalno sagrađene objekte.
- Tako da vjerujem da će ukloniti i one stambene objekte koji se nalaze na trasi tog kanala. Posebno je zanimljivo, što na osnovu satelitskih snimaka možemo vidjeti da su ti objekti nastali u periodu 2020-2025, a u toku je i nelegalna gradnja nekih od tih stambenih objekata - ukazuje Klikovac.
S druge strane, s obzirom na igralište koje je već uklonjeno, sagovornik Antene M naglašava da se postavlja osnovno pitanje - ko će nadoknaditi štetu od 50 hiljada eura Budžetu građana Podgorice, budući da su, kako podvlači, gradske službe koristile imovinu koja nije u vlasništvu Glavnog grada, već Ministarstva poljoprivrede i Vlade Crne Gore.
- Onda se postavlja pitanje ko će tu štetu nadoknaditi, a takođe ko će biti odgovoran što je šteta nastala. U vezi samog stadiona, oko kojeg se digla cijela hajka direktora lokalnih preduzeća, koji su obično i besposličari i ta preduzeća vode sa velikim minusom, očigledno je jedna zla namjera da je Demokratska partija socijalista uvijek i za sve kriva, pa čak i za njihov nerad. Jer podsjetiću da uprava Glavnog grada već godinu dana zna da je ovaj kanal zatrpan, a direktor Vodovoda i nadležne službe nijesu ništa uradile da očiste kanal - navodi Klikovac.&nbsp;
Pojašnjava da se stadion nalazi na privatnoj svojini, da se gotovo cijeli stadion osim reflektora nalazi mimo kanala, te da je i u Programu privremenih objekata, koji je, kako napominje, usvojen prije dva mjeseca, glasovima odbornika PES-a, koalicije Za budućnost Podgorice, Demokrata i Pokreta za Podgoricu, odnosno većine u lokalnom parlamentu.
- Tako da su oni dobro znali za ovaj stadion, i gdje se nalazi, i kojih je dimenzija i kvadrature, a uz sve to, postoji saglasnost Agencije za zaštitu životne sredine na Program privremenih objekata, što će definitivno reći da ovaj stadion ne ugrožava životnu sredinu. Tako da je zaista u pitanju jedno politikanstvo i opet kažem, jedan jeftini PR pojedinih lokalnih direktora, koji zaista ne znaju ni šta rade, ni kako rade. A vjerujte mi da ćemo u narednom periodu vidjeti da li će sada, kada otiče voda tim kanalom, Mareza biti i dalje zamućena, a ukoliko bude zamućena, da li će direktor Vodovoda podnijeti ostavku - zaključuje Klikovac.

Tag: stefan-todorovic