Pretpraznična euforija i stres koji prate novogodišnje praznike, umjesto pozitivnih efekata, često zbog neostvarenih očekivanja mogu prerasti u anksioznost i postprazničnu depresiju, ocijenila je psihološkinja Stela Burzanović gostujući u emisiji Srećan dan na Televiziji E.
Kako je navela, praznična atmosfera počinje mnogo prije samog dočeka Nove godine, kroz pripreme poput uređenja doma i trpeze, kupovine nove odjeće i poklona, kao i težnje da sve bude u duhu praznika.
- Nekako sav taj stres, koji bi trebalo da bude pozitivan, zna da pređe u naboj negativnih emocija, a onda se može sve to nastaviti ako nam se ne ispune sva ta očekivanja koja smo zamislili u toj pretprazničnoj atmosferi, upravo da se javi postpraznična depresija, anksioznost. Mada i za sam januar kažu da je najdepresivniji i najduži mjesec u godini, pa se onda sve skupa prolongira, možda neka naša očekivanja nijesu ispunjena, težili smo upravo tom perfekcionizmu, upravo tim nekim ciljevima koje smo postavili, nijesmo ih dostigli, a plus i finansijski izazovno, tako da se to sve pretače u depresiju, anksioznost, naboje negativnih emocija - rekla je Burzanović.
Prema njenim riječima, ukoliko se zacrtana očekivanja ne ostvare, već 1. i 2. januara mogu se javiti bujice negativnih misli i emocija, zbog čega je, kako ističe, važno jasno odrediti prioritete i realna očekivanja.
- Jako je važno šta je to u nama, koja su to naša lična htijenja, kakav smo to perfekcionizam u sebi stvorili i jednostavno nam je sve to spušteno na zemlju već prvog januara, tako da su perfekcionizam, ciljevi, želje, sve kako mi postavljamo i kakvi smo mi sa tim, da li smo u miru sa svim tim što želimo - istakla je Burzanović.
Ona naglašava da lične promjene ne moraju nužno biti vezane za određene datume poput Nove godine ili početka sedmice, jer se, kako smatra, rad na sebi može započeti u bilo kojem trenutku.
- Trebalo bi da se ne upoređujemo, da idemo u skladu sa svojim interesovanjima, htijenjima, svojim svakodnevnim planovima i slično. Šta god da nas u trenucima opušta, da li je to muzika, ples, crtanje, vrijeme sa porodicom, otvorena komunikacija, sve to trebalo da upražnjavamo. Ako imamo te određene ciljeve, početne korake, da vizualizujemo, da možda bilježimo dnevnik, da pratimo naše svakodnevne korake, svakodnevne ciljeve - zaključila je Burzanović.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

400x240

400x203

thumbnail

Burzanović: Neostvarena očekivanja već 1. i 2. januara mogu dovesti do negativnih emocija

Od ranog razvoja je jako važno da porodica djeci prenosi značajne kvalitete, vrijednosti, norme i načela, da uče djecu ,,nemoj uraditi drugome što ne bi volio tebi da se desi” i koliko god djelovalo banalno pokazuje se da fali u ovom 21.vijeku - rekla je gostujući u jutarnjem programu Budilnik, na Televiziji E, psihološkinja Stela Burzanović.
Često se kod pojedinaca, kaže Burzanović, u nekim alarmantnim situacijama kad bi se očekivalo da pomognu nekoj osobi u nevolji javi pararalizovanost kroz strah, nesigurnost i nesnalaženje šta treba da urade, pa u tim trenucima straha i trenutne panike može doći do paralize samog pojedinca.
- Imamo i drugu stranu - ,,zašto bih se ja miješao, neko će drugi” ili ,,to nijesu moja posla” ili ,, možda ja stradam ako bilo koji pokušaj odradim” i slično. Kad idemo iz različitih uglova pojedinaca, različitih smjerova imamo takvu sliku koja dovodi do toga da imamo i kod mlađe populacije da će prije stati da posmatraju, iliti okrenu glavu, ili snimaju, u najgorem slučaju, gdje vidimo taj manjak empatije, nema empatije, nema reakcija, da li pod uticajem ubrzanog 21.vijeka gdje svako na svoju stranu gleda, što je u redu i treba svako da radi i misli o sebi, ali ako su ovo gorući problemi i toliko pricamo o tome nikada nam ne može biti teško pozvati 122, 123, anonimno ako već imamo taj strah hoće li neko saznati i slično, anonimno da prijavimo i možda preduprijedimo dalje posljedice bilo kojeg slučaja ako se zadesimo u tom trenutku- rekla je Burzanović.
Nedavni slučaj spašavanja žene koja je namjeravala da počini suicid skočivši u sred noći u nabujalu Moraču i njeno spašavanje od strane dvadesettrogodišnjeg Petra Ivanovića, što je po mišljenju psihološkinje srećna okolnost da se baš taj mladić zadesio na mostu, a istovremeno je spasilac i, kako kaže, rizikujući sopstveni spasio drugi život.
- Koliko god smo mi spretni i okretni ne znamo da li ćemo doći do cilja i spasiti osobu, ali u tom trenutku je važno da osoba sama procijeni da li može pomoći ili ne. U ovom teškom slučaju koji je bio, sreća što je ispao sa pozitivnim efektom. Najbolje je u datom trenutku pozvati pomoć, neko sa strane, ko god, da se bar okupi nekoliko ljudi, da su tu ako bi se to moglo izvesti. To su jako diskutabilne i teške situacije kada se nađu očevici u takvim prilika, sve te emocije koje prolaze kroz njih, sva ta razmišljanja i te kako nijesu nimalo bezazlena i laka- zaključila je Burzanović.

Burzanović: Mlađa populacija će prije stati da posmatra i da okrene glavu, ili u najgorem slučaju snima, što pokazuje da nema empatije

Ako se apeluje, govori i radi da nema mjesta bilo kojoj vrsti nasilja u društvu onda fizički napad odrasle osobe na dijete u školskom dvorištu izaziva strah, nevjericu i ljutnju kako kod građana, tako i kod stručne javnosti - rekla je gostujući u emisiji E uživo, na Televiziji E, psihološkinja Stela Burzanović.
Nakon incidenta u dvorištu OŠ ,,Vuk Karadžić” kada je odrasla osoba fizički napala učenika tokom odmora javnost s pravom traži odgovore, kako je moguće da dijete bude napadnuto u školskom dvorištu i to od strane jednog roditelja. Roditelji postavljaju pitanje zbog čega niko nije obavijestio porodicu, niti pozvao policiju.
Kod svih koji su &nbsp;pročitali tu informaciju, kaže Burzanović, javio se strah, tuga, nevjerica i ljutnja, jer takve vijesti ne mogu nikoga ostaviti ravnodušnim.&nbsp;
- Takve i slične vijesti ne mogu nas ostaviti ravnodušnim, ako već govorimo da mi odrasli moramo biti primjer kako omladini, tako i svima i generalno samo su naboji negativnih emocija bili, kako na sve građane, na sve ljude, tako naravno i na stručnjake. Ako apelujemo i govorimo da za bilo koji vid nasilja nema opravdanja, ovo nas samo stavlja u jedan šok i nevjericu zašto se dešava, a svakog dana podižemo taj kub na veći nivo ne bi li se sve to umanjilo - rekla je Burzanović.
Teško je reći roditelju da ostane pribran ako je njegovo dijete fizički napadnuto, jer ako je to bilo kome ko je vidio i pročitao to djelovalo sa ogromnim nabojem negativnosti, kako li je roditelju.
- Ovo su situacije i teme koje moraju institucionalno da se prođu, kad je u pitanju samo dijete, tačnije roditelj prema svom djetetu, mora dijete da osjeti da mu je roditelj podrška, otvoren razgovor, empatija i ljubav i da nekako roditelj ne ide putem da se nasilje vraća nasiljem i slično, nego nekako kad je odnos roditelj dijete u pitanju povući ručnu i vidjeti šta je najbolje za dijete u tom trenutku, da krene sa njim da razgovara, da mu se dijete otvara i slično, a naravno dalji koraci škola, dalje institucije - zaključila je Burzanović.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3D3TE6C_q2FN8&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

500x500

Burzanović: Teško je reći roditelju da ostane pribran u trenutku kad je njegovo dijete napadnuto

Kockanje kao društveni fenomen i zavisnost sve češće pogađa mlađe generacije, a ključni faktor su dostupnost i privlačnost kockarskih sadržaja u neposrednoj blizini škola i obrazovnih ustanova. Psihološkinja Stela Burzanović, gostujući u emisiji "Srećan dan" na Televiziji E, istakla je da se iza bezazlene radoznalosti često krije ozbiljna psihološka degradacija.
- Blizina kockarnica i kladionica školama i obrazovnim ustanovama ostavlja i te kako utisak na mlađu populaciju. Privlači ih svo šarenilo kazina, slot mašina, i često se samo iz radoznalosti odlučuju da probaju, a od bezazlenih stvari najčešće krene u degradaciju psihičku - rekla je Burzanović.
Burzanović objašnjava da postoji jasno definisan put od povremenog kockanja do razvoja ozbiljne zavisnosti, koja postaje patološka bolest sa brojnim negativnim posledicama.
- Imamo četiri faze dok dođemo do same patologije u kockanju, te patološke pretjerane bolesti zavisnosti, koja ugrožava samog pojedinca kako na fizičkom, psihičkom, emocionalnom i socijalnom nivou. Ako sam pojedinac kocka više od godinu, godinu i po dana na malo većim tim razinama, i ako ima nekih pet simptoma zavisnosti i degradacija ličnosti – stagnira emocionalno, narušeni su međuljudski odnosi, finansijski problemi su itekako zastupljeni, uz depresiju, anksioznost i drugo – to prelazi u samu patologiju - rekla je Burzanović.
Ključni problem, prema njenim riječima, jeste što se iluzija o dobitku održava uporno, čak i kada gubici postaju očigledni i učestali.
- To su te iluzije, to su te zablude, to su igre na sreću, mašine, koje nikako ne zavise od pojedinca. Dobitak zamalo je kod kockara znak da treba da nastavi, taj nagon, ta iluzija upravo navodi same pojedince da vjeruju da će dobiti, zato kažemo dobitak je slučaj, to je slučajno, a gubitak je zlatno pravilo - poručuje Burzanović.
Naglašava da kockari često ne pokušavaju da se odupru porivu za igrom.
- Najčešće pojedinci ne pokušavaju da se odupru, oni idu i dalje, misle da će doći taj momenat kad će dobiti. Jednostavno, gubitak je zlatno pravilo kada je kockanje u pitanju - dodala je ona.
I fizički znaci mogu odavati problematičan odnos prema kocki. Nervozno ponašanje, cupkanje nogom, potreba za cigaretama, alkoholom ili kafom, sve su to, prema riječima Burzanović, indikatori unutrašnje napetosti.
- Možemo primijetiti da su stalno u nekoj žurbi, u nekom iščekivanju, nešto žele sad i odmah. Ta brza zarada sad i odmah kroz samo kockanje jednostavno ih navodi na te njihove fizičke senzacije da su uvijek u nekom disbalansu, ili pokretu. Imamo i profesionalne koji ulaze u samo to patološko kockanje, ali se nekako profesionalno drže. Ovi drugi, koje svakodnevno možemo primijetiti, odaju se neverbalnom komunikacijom – pokreti rukom, nogom, oči, nema pažnje, nema fokusa, nema koncentracije - istakla je ona.
Kockarska zavisnost, dodaje, često je povezana sa pogrešnim vjerovanjima da se dobitak može kontrolisati određenim ritualima ili ponašanjima.
- Kockar smatra da dobitak zavisi od njega. Tu su neka razmišljanja, pokreti, i to su, kako tvrdi, kockarske iluzije. Dobitak je slučajan, a gubitak je zlatno pravilo - zaključila je Burzanović.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DPGQJQkygQAI&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Burzanović: Gubitak je zlatno pravilo kada je kocka u pitanju, dobitak je slučajan

Ne bi trebalo na svoju ruku, niti na preporuke uzimati ljekove. Ljekari su ti koji će, koji god da je lijek u pitanju, a posebno kad su antidepresivi, znati kod pacijenta koji lijek je alternativa, jer u suprotnom možemo svjesno ili nesvjesno proizvesti neki kontra efekat - rekla je gostujući u jutarnjem programu Budilnik, na Televiziji E, psihološkinja Stela Burzanović.
Apoteke u Crnoj Gori nemaju lijek za psihijatrijske bolesnike Anafranil koji koriste pacijenti za liječenje depresije i poremećaja raspoloženja.
Iz Montefarma su se oglasili i rekli da se nije javio ni jedan ponuđač u postupku javne nabavke lijeka, pa samim tim oni nemaju mogućnost da ga nabave.
Kada građani čuju da je nestašica lijeka koji koriste, kaže Burzanović, kod njih se javlja nevjerica, strah i neizvjesnost.
- Dobavljači rade sigurno sve što je u njihovoj moći da pribave lijekove, a ljekari, naravno, da traže eventualne alternative. Sigurno da su neizvjesnosti kod svih, ali ono što možemo reći da koliko god da su građani u nevjerici i strahovima, ne bi trebalo apsolutno ništa na svoju ruku, nego u konsultaciji sa svojik ljekarima. Što se tiče samih dobavljača tu oni zajedno sa ostalim institucijama moraju biti u stalnim komunikacijama da prate i preduprijede - rekla je Burzanović.
Neophodno bi bilo, smatra ona, ako se već zna da će neki lijek biti deficitaran, prije samih isteka zaliha krenuti u javnu nabavku, preventivno djelovati da ne bi došlo do trenutka da pacijenti ostanu bez lijeka.
Sagovornica Budilnika je zagovornik da su samo ljekari ti koji mogu da odrede alternative ili da se ništa od zamjenske terapije ne koristi dok se ne obnove zalihe ljekova.
- Danas se dosta toga plasira, možemo i na internetu pročitati, mi to sve konstruktivno možemo znati i prikupljati informacije, ali kada su u pitanju neke glavne zdravstvene stavke, ljekovi i alternative to ostavljamo stručnjacima, to ostavljamo ljekarima i oni će na osnovu same koncepcije ličnosti i čovjeka kojeg prate znati šta i kako, tako da ne bi trebalo na svoju ruku uzimati ljekove - istakla je Burzanović.
Prije prepisivanje terapije, objašnjava ona, prethodi terapeutsko djelovanje od strane psihologa i psihoterapeuta, a takođe i psihijatri prije određivanja terapija preventivno djeluju, u zavisnosti od samog pacijenta, u individualnom pristupu prema svakom pacijentu.
- Uvijek se ide u tom smjeru da se preventivno djeluje prije početka davanja ikakvog lijeka, tako da ako postoje neki simptomi, neki znaci, neke nelagode, negativne emocije, demotivacija, zatvaranje, ne bi trebalo da puštamo sve te simptome tek tako da prođu, bolje preventivno da djelujemo nego sve te negativnosti da nas prevladaju, jer doći će se do nekog stadijuma da se neće moći preventivno djelovati, nego upravo samo uz antidepresive - zaključila je Burzanović.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3D4ILtQJgWexA&amp;key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Burzanović: Ne bi trebalo na svoju ruku niti po preporuci uzimati ljekove

Prodaja njemačkog proizvođača luksuznih automobila BMW-a stabilizovala se u prošloj godini zahvaljujući dobrim rezultatima u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), pokazali su preliminarni podaci.
Grupa je prošle godine prodala ukupno oko 2,46 miliona vozila, 0,5 odsto više nego u 2024. godini, kada je prodaja bila pala četiri odsto, prenosi SEEbiz.
Isporuke u Evropi porasle su 7,3 odsto na 1,02 miliona vozila. Američkim kupcima isporučeno je 417,64 hiljade vozila, pet odsto više nego u prethodnoj godini.
Rezultat u Kini pokazao je dvocifreni pad, od 12,5 odsto, uz isporučenih 625,53 hiljade vozila.
Okruženje je na kineskom tržištu "izazovno", rekao je voditelj prodaje Jochen Goller.
Rast na američkom tržištu iznenadio je mnoge s obzirom na visoke carine. Međutim, BMW ima u SAD-u veliku fabriku u Spartanburgu, u saveznoj državi Južnoj Karolini, koja proizvodi otprilike polovinu BMW-a prodatih na američkom tržištu.
Uprava je naglasila da troškove carina nijesu prenosili na kupce, što je pomoglo prodaji, ali je uticalo na profitne marže.
Podružnica Mini povećala je prodaju 17,7 odsto na 288,29 hiljada automobila, dok je glavni brend BMW bilježio pad od 1,4 odsto, uz isporučenih 2,17 miliona automobila.
Prodaja Rolls-Roycea zadržala se na prošlogodišnjem nivou.&nbsp;
Potražnja za električnim automobilima pokazuje znakove posustajanja, prema rastu prodaje od samo 3,6 odsto. U prethodnim godinama rezultati su bili znatno bolji.

BMW stabilizovao prodaju

Porodična firma Feberbeg Lebensmittel našla se u finansijskim poteškoćama, pa bi stručnjaci trebalo da pomognu u spasavanju lanca sa više od 70 prodavnica.
Prema zvaničnim informacijama, supermarket Feneberg podnio je Opštinskom sudu u Kemptenu zahtjev za takozvani “zaštitni postupak”, prenosi Capital.ba.&nbsp;
- Cilj je da se kompanija ekonomski reorganizuje na održiv način uz nastavak redovnog poslovanja - kazali su iz Feneberg Lebensmittela, člana Edeka grupe.
Feneberg upravlja sa više od 70 prodajnih mjesta u južnoj Njemačkoj i austrijskom Klejnvalsertalu, uglavnom u regionima Algaja i Bodenz. Kompanija zapošljava oko tri hiljade radnika i ostvaruje godišnji prihod od preko 500 miliona eura.
Zaštitni postupak u njemačkom stečajnom pravu omogućava preduzećima koja se suočavaju sa finansijskim problemima, ali još nijesu insolventna, da sprovedu sanaciju. Porodica Feneberg je u upravu uključila Stephana Leibolda, koji je ranije već radio na rješavanju problema u jednoj od Fenebergovih firmi.
- U posljednjim godinama u Fenebergu je pokrenuto mnogo inicijativa, ali nijesu sve dosljedno sprovedene do kraja - rekao je Leibold.
Stručnjaci advokatske firme Grub Brugger iz Štutgarta takođe učestvuju u sanaciji, koja bi trebalo da se završi tokom ove godine.

Njemački lanac supermarketa pred stečajem

Za 11 mjeseci 2025. godine, 73 maloljetnika u Crnoj Gori osumnjičena su za 48 krivičnih djela, na štetu 59 maloljetnih žrtava, dok su 102 maloljetnika počinila 83 prekršaja protiv 85 maloljetnika, saopštila je Uprava policije na upit Portala RTCG.&nbsp;
Sagovornice Portala RTCG saglasne su da zvanična statistika ne prikazuje stvarni obim vršnjačkog nasilja među djecom u Crnoj Gori, te da bez sistemske pomoći i rada sa porodicama, teško da možemo da očekujemo promjene. Ako želimo da vršnjačko nasilje zaista bude rjeđe, neophodno je graditi društvo koje nasilje ne prihvata kao normalno, opravdano ili poželjno, što je odgovornost cijelog sistema.
Magistrica socijalne politike i socijalnog rada Ivana Raščanin-Radičević ocjenjuje da su podaci Uprave policije značajni jer pokazuju da sistem evidentira i reaguje na prijavljene slučajeve, ali upozorava da oni ne obuhvataju veliki broj nasilnih ponašanja koja ostaju neprijavljena.
- Statistika Uprave policije je važna jer pokazuje da sistem bilježi i reaguje na prijavljene slučajeve vršnjačkog nasilja. Međutim, ona ne daje potpunu sliku, jer obuhvata samo slučajeve koji su formalno prijavljeni i procesuirani - kazala je Raščanin-Radičević.
Kako navodi, iskustva iz prakse i istraživanja ukazuju da je stvarni obim nasilja znatno veći, naročito kada je riječ o emocionalnom, digitalnom i seksualnom nasilju, koje djeca rijetko prijavljuju zbog straha, srama, nepovjerenja ili zato što ga često ne prepoznaju kao nasilje.
Posebno, kaže Raščanin-Radičević zabrinjavaju istraživanja prema kojima gotovo polovina mladih, njih oko 46 odsto smatra da se konflikti trebaju rješavati nasiljem, dok se nenasilni stavovi doživljavaju kao slabost.
- To nam govori da problem nije samo u broju slučajeva, već i u kulturi i sistemu vrijednosti koji u određenoj mjeri normalizuju nasilje - kazala je Raščanin-Radičević.
Sličan stav ima i Kristina Mihailović iz udruženja Roditelji.me, koja ukazuje da institucije i dalje ne prave jasnu razliku između nasilnog ponašanja i vršnjačkog nasilja, koje podrazumijeva namjerno, ponavljano i dugotrajno ugrožavanje djeteta ili grupe djece. Zbog toga, kako ističe, ne postoji ni kvalitetna evidencija, niti adekvatne mjere koje bi odgovorile na ozbiljnost problema.
Mihailović smatra da se društvo već dugo bavi pitanjem statistike i prebacivanjem odgovornosti, umjesto da prihvati činjenicu da je nasilje među djecom ozbiljan i rasprostranjen problem. Svakodnevni primjeri nasilja, kako među djecom tako i nad njima, pokazuju da je situacija alarmantna, ali da reakcije institucija nijesu dovoljne.
Svakodnevni slučajevi nasilja među djecom u Crnoj Gori pokazuju da je situacija alarmantna, ali da su reakcije institucija i dalje nedovoljne, smatra Mihailović.
Najčešći oblici vršnjačkog nasilja, kaže Mihailović su socijalno, psihičko i nasilje na internetu, dok je fizičko nasilje rjeđe, iako se o njemu najviše govori kada dođe do težih posljedica.
Prema njenim riječima, posebno zabrinjava to što se uzrocima nasilja gotovo uopšte ne bavimo, već isključivo njegovim posljedicama.
- Volimo da kada se nešto desi, onda komentarišemo šta je trebalo, nije trebalo, šta bi trebalo da uradimo nakon toga, ali sve ono što jeste uzrok vršnjačkog nasilja i dalje nije u predmetu pažnje, što bi rekli, onih koji donose odluke. Zašto? Zato što vjerovatno ne želimo da preuzmemo našu odgovornost kao odraslih - kazala je Mihailović.
Odgovornost se najčešće prebacuje isključivo na porodicu. Iako postoje problemi u porodičnim odnosima, u postavljanju granica i dosljednosti u vaspitanju, Mihailović smatra da država gotovo da nema razvijene servise podrške porodicama.
- Vi imate apsolutno nedostatak servisa podrške porodicama, rada sa porodicama, to manje više nigde ne postoji, izuzev u nekim situacijama kad neko ima mogućnost to da finansijski plaća, kad neko može da obezbijedi taj vid podrške, ali kada pričamo o servisima koji su dio sistema, apsolutno ne postoje i onda naravno da nema ko da radi sa porodicama - ukazuje Mihailović.
Bez sistemske pomoći i rada sa porodicama, teško je očekivati promjene.
Dodatni problem je nesklad između onoga što djeci govorimo i onoga što vide u ponašanju odraslih, javnom diskursu, medijima i kroz javne ličnosti, što dodatno utiče na njihovo ponašanje.
Kao hitne korake, Mihailović ističe potrebu da se počne sa dosljednom primjenom već postojećih zakona i mjera, uspostave sistemi podrške porodicama i jasno definišu mehanizmi odgovornosti za sve aktere – roditelje, škole i institucije.
Raščani-Radičević navodi da je kroz profesionalni rad bila u kontaktu i sa djecom koja su žrtve nasilja i sa djecom koja ga vrše, te da se u gotovo svakom slučaju radi o složenim situacijama koje uključuju porodične odnose, školsko okruženje, vršnjačke pritiske i društvene poruke.
- Žrtve često nose iskustvo straha, srama, izolacije i osjećaja da su ostavljene same. Sa druge strane, djeca koja čine nasilje vrlo često dolaze iz nestabilnih porodičnih i socijalnih okruženja, bez adekvatne emocionalne podrške, sa nedostatkom socijalnih i samoregulacijskih vještina. Često se dešava da su djeca koja vrše nasilje istovremeno i djeca koja su i sama bila izložena nasilju, bilo u porodici ili u vršnjačkom okruženju. Zato je u svakom slučaju ključna stručna, individualna procjena situacije i dobro osmišljena podrška, jer i žrtve i počinioci jesu djeca kojoj je potrebna pomoć Sistema - istakla je Raščanin-Radičević.
Govoreći o svom iskustvu ona ističe da djeca koja vrše nasilje nijesu djeca „bez emocija“.
- Kod mnogih se, nakon incidenta, javljaju strah, nesigurnost ili zbunjenost, ali često nemaju razvijene emocionalne, socijalne i kognitivne kapacitete da u potpunosti razumiju težinu svojih postupaka i posljedice po drugu djecu - kazala je ona.
Ta djeca, vrlo često dolaze iz rizičnih porodičnih i socijalnih okruženja, gdje su i sama izložena rigidnim, nasilnim ili zanemarujućim obrascima odnosa.
Ona ističe da su uzroci vršnjačkog nasilja su višeslojni. Napominje da postoje porodični faktori, nedovoljno osnažen školski sistem, snažan pritisak vršnjačkih grupa, ali i širi društveni kontekst u kojem se nasilje često vidi kao sredstvo moći, statusa ili „rješavanja problema“.
Prema njenim riječima, posebno zabrinjava istraživački podatak da skoro 60 odsto mladih u Crnoj Gori smatra da kriminal ima određenu vrijednost, odnosno da donosi korist i društveni status.
Raščanin-Radičević podsjeća da je važno istaći da nije svaki sukob vršnjačko nasilje, te da bi nešto bilo vršnjačko nasilje, mora postojati kontinuitet, ponavljanje, neravnoteža moći (stariji prema mlađem, grupa prema pojedincu ili druga vrsta nadmoći), kao i svjesna namjera nanošenja povrede ili štete.
Prema njenim riječima, nasilje nekad predstavlja način da obezbijede moć, kontrolu ili status, a nekad je samo model ponašanja koji su naučili,jer djeca uče po modelu,ono što vide najčešće i reprodukuju.
Zato, kako ističe, pristup počiniocima ne može biti isključivo represivan.
- Potrebna je kombinacija odgovornosti i sankcije sa edukacijom, razvojem empatije, radom sa porodicom i uključivanjem stručnih službi onda kada je to potrebno, jer samo tako možemo spriječiti ponavljanje nasilja i dugoročno promijeniti obrazac ponašanja - ukazuje Raščanin-Radičević.
Raščanin-Radičević mišljenja je da je neophodna jasna, stalna saradnja porodice, škole, Sistema socijalne I dječje zaštite.
Danas se najčešće reaguje tek kada dođe do fizičkog nasilja ili vidljivih incidenata poput uvreda i zadirkivanja, dok se emocionalno i posebno seksualno nasilje prepoznaje kasnije ili ostaje neprijavljeno, iako nosi izuzetno teške posljedice.
Ona podsjeća da u situacijama vršnjačkog nasilja postoje tri grupe djece: dijete koje vrši nasilje, dijete koje je žrtva i djeca posmatrači.
Posmatrači nijesu neutralni jer oni uče da se na nasilje ćuti i da je prihvatljivo.
- Ako sa njima ne radimo, oni postaju rizična grupa, sjutra mogu postati i žrtve ili počinioci. Još opasnije je ako ih naučimo da nasilje posmatraju kao nešto „normalno“, jer dijete koje danas ćuti na vršnjačko nasilje, sjutra neće reagovati ni na nasilje u porodici, već će ga tretirati kao privatnu stvar. Zato je ključno da sistemi sarađuju kroz jasne protokole postupanja, pravovremenu razmjenu informacija, zajedničku procjenu rizika i koordinisanu intervenciju - kaže Račšanin Radičević.
Kao najveći izazov danas ističe nedostatak sistemskih, kontinuiranih i kvalitetnih preventivnih program te da je od velikog značaja prevencija.
- Potrebno je da škole dugoročno rade na razvoju socijalnih i emocionalnih vještina djece, empatije, nenasilne komunikacije i sposobnosti rješavanja sukoba bez nasilja, uz istovremeno jačanje kapaciteta za prepoznavanje i sprječavanje nasilja - kazala je ona.
Takođe, ključno je da servisi pomoći i podrške budu dostupni, profesionalno osnaženi i finansijski održivi, kao i da škole, stručne službe i centri za socijalni rad imaju jasne mehanizme saradnje i dovoljno resursa da reaguju pravovremeno i odgovorno.
- Paralelno s tim, moramo raditi na promjeni vrijednosnih obrazaca mladih, jer dio njih danas nasilje i kriminal vidi kao nešto društveno prihvatljivo i korisno. Ako želimo stvarno smanjenje vršnjačkog nasilja, moramo graditi društvo u kojem nasilje nije normalizovano, nije poželjno i nije opravdano , a to je odgovornost cijelog Sistema - poručuje Raščanin-Radičević.

Alarmantni podaci o vršnjačkom nasilju: Reakcije institucija i dalje nedovoljne

Kada je riječ o kanalu Mareze, jasno je da se na trasi kanala od osam kilometara nalaze brojni objekti, kako stambenog karaktera, tako i druge vrste poput igrališta koje je izgradio Glavni grad - rekao je za Antenu M šef Kluba odbornika Demokratske partije socijalista u Skupštini Glavnog grada Andrija Klikovac komentarišući izjavu gradonačelnika Podgorice Saše Mujovića da će svi koji su nelegalnom gradnjom ugrozili kanal Mareze biti sankcionisani.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 55.5%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fmujovic-bice-sankcionisani-svi-koji-su-ugrozili-kanal-mareze-i-izdati-nalozi-da-se-uklone-nelegalni-objekti&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
Ističe da ga zaista raduje ukoliko će gradonačelnik, zajedno sa nadležnim službama i upravom grada, ukloniti nelegalno sagrađene objekte.
- Tako da vjerujem da će ukloniti i one stambene objekte koji se nalaze na trasi tog kanala. Posebno je zanimljivo, što na osnovu satelitskih snimaka možemo vidjeti da su ti objekti nastali u periodu 2020-2025, a u toku je i nelegalna gradnja nekih od tih stambenih objekata - ukazuje Klikovac.
S druge strane, s obzirom na igralište koje je već uklonjeno, sagovornik Antene M naglašava da se postavlja osnovno pitanje - ko će nadoknaditi štetu od 50 hiljada eura Budžetu građana Podgorice, budući da su, kako podvlači, gradske službe koristile imovinu koja nije u vlasništvu Glavnog grada, već Ministarstva poljoprivrede i Vlade Crne Gore.
- Onda se postavlja pitanje ko će tu štetu nadoknaditi, a takođe ko će biti odgovoran što je šteta nastala. U vezi samog stadiona, oko kojeg se digla cijela hajka direktora lokalnih preduzeća, koji su obično i besposličari i ta preduzeća vode sa velikim minusom, očigledno je jedna zla namjera da je Demokratska partija socijalista uvijek i za sve kriva, pa čak i za njihov nerad. Jer podsjetiću da uprava Glavnog grada već godinu dana zna da je ovaj kanal zatrpan, a direktor Vodovoda i nadležne službe nijesu ništa uradile da očiste kanal - navodi Klikovac.&nbsp;
Pojašnjava da se stadion nalazi na privatnoj svojini, da se gotovo cijeli stadion osim reflektora nalazi mimo kanala, te da je i u Programu privremenih objekata, koji je, kako napominje, usvojen prije dva mjeseca, glasovima odbornika PES-a, koalicije Za budućnost Podgorice, Demokrata i Pokreta za Podgoricu, odnosno većine u lokalnom parlamentu.
- Tako da su oni dobro znali za ovaj stadion, i gdje se nalazi, i kojih je dimenzija i kvadrature, a uz sve to, postoji saglasnost Agencije za zaštitu životne sredine na Program privremenih objekata, što će definitivno reći da ovaj stadion ne ugrožava životnu sredinu. Tako da je zaista u pitanju jedno politikanstvo i opet kažem, jedan jeftini PR pojedinih lokalnih direktora, koji zaista ne znaju ni šta rade, ni kako rade. A vjerujte mi da ćemo u narednom periodu vidjeti da li će sada, kada otiče voda tim kanalom, Mareza biti i dalje zamućena, a ukoliko bude zamućena, da li će direktor Vodovoda podnijeti ostavku - zaključuje Klikovac.

Tag: stela-burzanovic