„Husband threatened to kill his wife and children“, „Son attacked his mother and sister“, „Woman abused her husband with a disability“, „Hit his wife with a glass“ - these are just some of the headlines about domestic violence that we have read in recent days. The frequency of violence is confirmed by data from the Basic Court in Podgorica and the Misdemeanor Court in Podgorica with departments in Nikšić, Danilovgrad and Cetinje. Speaking to ETV Portal, independent public relations adviser at the Basic Court in Podgorica Nađa Pešić stated that from January 1st to November 30th that court issued 173 verdicts for domestic violence or violence within a family community under Article 220 of the Criminal Code of Montenegro. <h2>SENTENCES</h2> In some cases, defendants were sentenced to prison terms ranging from 92 days to three and a half years, while in other cases house arrest was imposed for periods of four to six months. Sentences of community service were also imposed (120 hours over four months). Alarming data on domestic violence are also recorded by the Misdemeanor Court in Podgorica with departments in Nikšić, Danilovgrad, and Cetinje. From January 1st to September 30th of 2025, there were 916 domestic violence cases under consideration before this court. These data were provided to our news outlet by Judge and spokesperson of the Misdemeanor Court in Podgorica Ana Bokan. - Three hundred and fifty-four cases were concluded. Fines were imposed in 93 cases, prison sentences in 11, suspended sentences in 71, warnings in ten cases, two requests to initiate misdemeanor proceedings were dismissed, and proceedings were terminated due to the statute of limitations in 49 cases. Proceedings were discontinued for other reasons in 63 cases, acquittals were issued in 53 cases, while protective measures were imposed independently in two cases - Bokan explained. She added that sanctions or warning measures were imposed in 112 cases - restraining orders were issued in 44 cases, eviction from the home in 11 cases, mandatory treatment in a healthcare institution in six cases, bans on harassment and stalking in 37 cases, and mandatory outpatient treatment for addiction (alcohol or drugs) in 14 cases. Bokan also noted that in the previous year, 2024, there were 1.141 domestic violence cases under consideration. The perpetrators, as she explained, were current and former marital and non-marital partners, as well as parents and children. Data from the Basic Court on 176 verdicts and nearly one thousand misdemeanor cases in less than a year, according to social worker and gender equality expert, MSc Ivana Raščanin Radičević, show that domestic violence is a serious, widespread, and deeply rooted social problem. <h2>ABOUT THE LAWS</h2> She points out that among reported cases, the most frequent victims are women, confirming that violence is largely gender-based and disproportionately affects women compared to men. - These data indicate not only a large number of domestic violence cases, but also that victims today are somewhat more willing to report violence than before, despite research still showing that women typically report violence only after years of suffering - on average after seven years - said Raščanin Radičević. The problem, she explained, is not the laws themselves, as Montenegro has a relatively well-regulated system of protection, encompassing laws and by-laws, international standards, and formal procedures. The essential problem lies in inconsistent implementation, slow and often inadequate responses, uneven court practice, and insufficiently thorough risk assessment, especially in situations where there is a likelihood of repeated violence or escalation to femicide. - We must not ignore the gender dimension, because a large number of cases of violence against women stem from deeply rooted gender stereotypes and socially accepted gender roles that „grant“ men the right to control women, their lives, and their bodies. This leads us to the conclusion that this is not only a legal issue, but above all a social and cultural one. Therefore, law alone is not sufficient, a change in behavior patterns and power relations in society is necessary - Raščanin Radičević stated.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260104230132_cae0870db2b1005f32213c3621781dcabff7d21c0480bb2383046ec35069c423.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260104230132_cae0870db2b1005f32213c3621781dcabff7d21c0480bb2383046ec35069c423" data-rendition-name="original" width="516" height="736" loading="lazy" alt="roščanin sarić"><figcaption>SUSPENDED SENTENCES ARE TOO OFTEN GIVEN FOR DOMESTIC VIOLENCE: Ivana Raščanin Radičevićetv</figcaption></figure>  <h2>CHANGING PATTERNS</h2> She also believes that suspended sentences and financial penalties are imposed too often, and that a large number of cases continue to be treated as misdemeanors, even though their intensity and consequences meet the criteria of criminal offenses. Protective measures, she explained, are insufficiently used or not monitored in a way that guarantees victim safety, while repeat offenders often do not receive stricter penalties that would prevent them from reoffending. - Sanctions, therefore, should not be merely repressive, but must have a clear function of protecting the victim and preventing repeat violence. This implies mandatory and high-quality individual risk assessments for each victim, mandatory and professionally guided psychosocial treatment for perpetrators, as well as consistent monitoring of the implementation of protective measures, especially restraining orders and eviction of perpetrators from the home. Without this, punishment remains only a formal act, while essential protection and victim safety are absent - Raščanin Radičević emphasized. When asked what institutions should do to reduce violence, she stressed that they must act faster, in a more coordinated and responsible manner, especially when there are indicators of high risk, and that the protection system must be based on real, not merely formal, assessments of threats to the life and safety of victims. She emphasized that psychosocial treatment of perpetrators must cease to be merely a line in a verdict and become a real obligation that is implemented, monitored, measured, and evaluated based on its effects. - Parallel to this, society must work on dismantling gender stereotypes that normalize male dominance, justify violence as a „private matter“, and impose on women the obligation to remain silent and endure „for the sake of the children“, „for the sake of the family“ or „to avoid shame“. Until these patterns begin to change, violence will continue regardless of the laws - Raščanin Radičević believes. She added that functional systems respond in time, before any form of violence occurs, while inefficient ones react only after violence has already happened. - The moment justice arrives only after a woman’s death, it ceases to be justice and becomes proof of institutional failure - our interlocutor is clear. Cases of violence and femicide remain in the public spotlight only briefly because, as she explained, part of society still views them as a „family tragedy“, an individual misfortune, rather than the final act of systemic failure and prolonged institutional silence. - The media often act sensationalistically, institutions respond temporarily, and then silence follows, while violence continues in the same patterns. We must be aware that today, according to research, nearly 10.500 women in Montenegro suffer violence, and that since 2017 there have been 22 femicides. What we need is not necessarily a completely new law, but the consistent application of existing mechanisms in line with European standards and practice - Raščanin Radičević concluded.

Marija Žižić

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1084x550

thumbnail

Victims are more willing to report violence, institutions must become more effective

Nasilje nad djecom, naročito ono koje se dešava u porodici, ostavlja duboke i dugotrajne posljedice, a djeca često ne dobiju potrebnu zaštitu jer sistem zakazuje, upozorava mr socijalne politike i socijalnog rada Ivana Raščanin Radičević. Gostujući u jutarnjem programu „Budilnik“ na Televiziji E, istakla je važnost brze i sistemske reakcije, ali i kontinuirane podrške djeci žrtvama nasilja.
- Jako je bitno da pružimo podršku tom djetetu i da mu pomognemo, ali istovremeno moramo brzo reagovati kako bi dijete bilo sigurno i bezbjedno. Kasnije se mora uključiti cjelokupan sistem da bi se pružila šira podrška i zaštita - poručila je Radičević.
Povodom Međunarodnog dana djece žrtava nasilja, koji se obilježava 4. juna, podsjeća da su brojke u Crnoj Gori alarmantne – prema podacima Centra za socijalni rad, tokom prošle godine bilo je 633 prijave nasilja nad djecom, od kojih se 14 odnosilo na seksualno nasilje nad djevojčicama. Ipak, kako navode iz udruženja Roditelji, riječ je samo o prijavljenim slučajevima – stvarne brojke mogle bi biti znatno veće.
- Slažem se da postoji veliki broj takozvanih ‘tamnih brojki’, odnosno slučajeva koji nikada nisu prijavljeni. Zato je važno da se o nasilju govori stalno – da svi budemo uključeni kako bi djeca dobila adekvatnu zaštitu - &nbsp;kazala je Radičević.
Kako objašnjava, djeca rijetko govore o onome što im se dešava, naročito ako je nasilnik neko iz porodice – najčešće roditelj.
- Zašto djeca ne govore? Zato što vjeruju svom roditelju, koji im je sigurna baza. Zamislite situaciju u kojoj dijete biva povrijeđeno od osobe koja mu treba pružiti ljubav, podršku i sigurnost. Ono ne prestaje da voli tu osobu – ono prestaje da voli sebe. Krivi sebe, osjeća se nesigurno, i teško mu je da priča o tome - objasnila je Radičević.
Kod djece koja su žrtve nasilja, simptomi su često prisutni i kroz promjene u ponašanju, ishrani, spavanju, povlačenje u sebe, pa čak i noćno mokrenje.
Radičević naglašava da roditelj koji vrši nasilje ne može biti zaštita za dijete, već da tu mora reagovati sistem.
- U Crnoj Gori najčešće je riječ o fizičkom nasilju ili ‘kažnjavanju’, što se često doživljava kao vaspitna mjera. Međutim, prisutno je i emocionalno nasilje. Prema istraživanju UNICEF-a, čak 69% djece u Crnoj Gori izloženo je ili fizičkom, ili emocionalnom nasilju - navela je.
Zato, poručuje, podrška mora biti sistemska, sveobuhvatna i brza.
- Jako je važno da dijete bude sigurno, da zna da ga neko vidi, čuje i razumije. Nakon toga, cijeli sistem treba da se uključi kako bi se toj djeci pružila neophodna podrška - zaključila je Ivana Raščanin Radičević.

Portal ETV

Radičević: Dijete koje je žrtva nasilja ne mrzi nasilnika – ono počinje da mrzi sebe

Podaci nas upozoravaju, prvenstveno, da kažemo.da na današnji dan imamo osamnaest femicida u Crnoj Gori i da je krajnje vrijeme da preduzmemo određene mjere - kazala je u emisiji Na kraju dana, na Televiziji E, ekspertkinja UNDP-ja za rodnu ravnopravnost Ivana Raščanin Radičević. Po statistici je svaka peta žena u Crnoj Gori je tokom života bila izložena partnerskom nasilju, kaže Radičević, a na današnji dan u Crnoj Gori 10.500 žena trpi nasilje, dodaje ona, a samo u avgustu ove godine, ističe ona, evidentirano je 86 djela iz domena, kako navodi, rodno zasnovanog nasilja. - Imali smo četiri silovanja u Crnoj Gori. Od početka godine smo imali 512 prijavljenih slučajeva iz domena krivičnih, ili prekršajnih djela koja se tiču nasilja. Te cifre nas zaista upozoravaju, a takođe nas upozoravaju podaci da žene zbog osude okoline i sramote ne prijavljuju to nasilje i potrebno je, u prosjeku, sedam godina da prođe da bi se žena osnažila da govori o nasilju, da svaka četvrta ne priča zbog sramote i osude društva, zato što društvo smatra da je ona kriva, da je možda kriva zato što nije znala da ćuti, kad je trebalo, zato što muškarac vodi glavnu riječ u Crnoj Gori, da je kriva zato što je silovana jer je nosila kratku suknju, da negdje muškarac tuče svoju ženu zato što je to njegova žena i pripada njemu i on ima pravo na njen život. Podaci nas upozoravaju, prvenstveno, da kažemo.da na današnji dan imamo osamnaest femicida u Crnoj Gori i da je krajnje vrijeme da preduzmemo određene mjere - rekla je Radičević. Neophodna je edukacija o rodno zasnovanom nasilju, poručuje Radičević, jer se ono često ne prepoznaje, a korijen takvog nasilja potiče, dodaje ona, na stereotipima i, kako kaže, rodnim ulogama. <h2>Poslodavci imaju ključnu ulogu u stvaranju sigurnog okruženja&nbsp;</h2> Poražavajući su podaci koji se tiču rodno zasnovanog nasilja u Crnoj Gori, gdje je svaka peta žena doživjela partnersko nasilje, a 17 posto žena se suočilo sa seksualnim uznemiravanjem na radnom mjestu - kazala je šefica kabineta ministarke rada, zapošljavanja i socijalnog dijaloga Anđela Ivanović.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20241127071148_66a40ee5168638c0a1ce576db2608c8aa426f7ffb85cf1a7b1bf330b4f4337db.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="20241127071148_66a40ee5168638c0a1ce576db2608c8aa426f7ffb85cf1a7b1bf330b4f4337db" data-rendition-name="original" width="1003" height="575" loading="lazy" alt="Anđela Ivanović"> </figure>  Rodno zasnovano nasilje nije samo privatna stvar, poručuje Ivanović, već da ono utiče na radnu produktivnost i efikasnost žene na radnom mjestu, a u konačnici i produktivnost, kako kaže, samih poslodavaca, institucija, ili organizacija. - Poslodavci igraju ključnu ulogu u definisanju određenih mjera u cilju suzbijanja rodno zasnovanog nasilja na radnom mjestu, u cilju same identifikacije prije svega rodno zasnovanog nasilja, ali i samim načinom podrške žrtvama, ukoliko su već u saznanju da postoji rodno zasnovano nasilje kod neke, recimo, zaposlene žene, gdje oni igraju ključnu ulogu kreiranjem mjera podrške i zaštite žena na radnom mjestu. U većini slučajeva, podaci pokazuju, da žene koje trpe seksualno nasilje na radnom mjestu, uglavnom, ne prijavljuju to seksualno uznemiravanje, iz razloga osude društva, straha od gubitka posla, i u suštini smatraju da će im to biti prepreka ka napretku u karijeri, što ne bi smjelo i ne bi trebalo.da bude slučaj kad je u pitanju jedno radno okruženje. Zato poslodavci imaju ključnu ulogu u stvaranju sigurnog okruženja, koje će pružiti žrtvi adekvatnu podršku, pružiti joj adekvatne radne uslove, ili eventualno, prevenciju od rodno zasnovanog nasilja, pogotovu na radnom mjestu - zaključila je Ivanović. <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="//cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DOgYEaSOGI3o&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Radičević: Neophodna je edukacija o rodno zasnovanom nasilju

Zamislimo sastanak koji se u petak održava u iranskom Vrhovnom savjetu za nacionalnu bezbjednost, dok njegovih dvanaest članova razmatra ustanak koji se širi zemljom. Tvrda struja obećava „odlučan obračun“ kako bi slomila demonstrante, baš kao što je to učinjeno 2017, 2018, 2019, 2022. i 2023. godine, piše Washington Post.
Međutim, predsjednik Masud Pezeškijan i njegovi saradnici gledaju iste snimke nasilne pobune koje kruže svijetom. Moraju shvatiti da se ovi protesti stalno vraćaju zato što se režim raspada — politički i ekonomski — i cijela zemlja to zna. Svaki talas represije rađa buduće proteste. Režim može ugasiti ovaj požar, ali šta je sa sljedećim, i onim nakon njega?
<h3>Režim na putu ka katastrofi</h3>
Iranski režim ide jednosmjernom ulicom ka katastrofi. Visoki evropski diplomata u Teheranu podijelio je tu procjenu sa mnom prije nekoliko godina i ona je i dalje tačna. Iran ima snažne bezbjednosne alate, ali oni rđaju. Režim nije uspio da zaštiti svoje saveznike — Hamas u Gazi, Hezbolah u Libanu i predsjednika Bašara al-Asada u Siriji. A što je najvažnije, Iran nije uspio da zaštiti sam sebe od izraelskog sistematskog napada u junu. Režim trpi niz poraza, navodi Washington Post.
„Islamska Republika danas je režim zombija“, tvrdi Karim Sadžadpur iz Carnegie Endowment for International Peace. „Njena legitimnost, ideologija, ekonomija i vođa su mrtvi ili na samrti. Ono što je održava u životu jeste smrtonosna sila. Ubija da bi živjela i živi da bi ubijala. Brutalnost može odgoditi sahranu režima, ali mu ne može vratiti puls“, kaže Sadžadpur.
Ajatolah Ali Hamnei, vrhovni vođa, u petak je održao prkosan govor, tvrdeći da su demonstranti „gomila vandala“ koja pokušava da ugodi američkom predsjedniku Donaldu Trampu. No Hamnei, slab ali nepopustljiv u 86. godini, srce je problema režima i živi dokaz njegove iscrpljenosti. Takođe, ne postoji očigledan nasljednik nakon smrti predsjednika Ebrahima Raisija u padu helikoptera 2024. godine.
<h3>Šta može učiniti Vašington?</h3>
Kako Sjedinjene Američke Države najbolje mogu pomoći pobunjenicima? Tramp je zaprijetio vojnim kažnjavanjem ukoliko Iran masakrira sopstvene građane, ali mu režim vjerovatno neće dati taj povod: Iran je u ranijim protestima izbjegavao obračun u stilu Tjenanmena i vjerovatno će to učiniti ponovo. Administracija predsjednika Trampa može sa saveznicima dodatno pojačati pritisak. To je jedan od razloga zašto bi Tramp trebalo da izbjegava udaljavanje prijatelja svojom opsesijom Grenlandom — potrebni su mu za rješavanje većeg pitanja Irana, piše Washington Post.
Teže pitanje za Vašington jeste da li bi trebalo prokrijumčariti Starlink terminale kako bi se prekinuo internet-mrak koji je Teheran nametnuo u petak. Administracija predsjednika Bajdena razmatrala je tu strategiju tokom protesta „Žena, život, sloboda“ 2022. i 2023. godine, ali je od nje odustala, plašeći se da bi to moglo ugroziti ključne krijumčarske rute koje koriste CIA i izraelske obavještajne službe. Možda ovoga puta korist nadmašuje cijenu.
Ove sedmice protesti su se proširili na svaku iransku regiju i svaku etničku grupu, ali još nijesu dostigli intenzitet ustanka iz 2022. i 2023. godine. Taj spontani masovni pokret započeo je kada su žene izašle na ulice osuđujući smrt u pritvoru Mahse Amini, koja je bila uhapšena jer je odbila da nosi maramu. Režimski obračun rezultirao je sa 551 poginulom osobom i više od 22.000 uhapšenih, prema izvještajima organizacija za ljudska prava. Bezbjednosne snage ubile su 104 osobe u događaju poznatom kao „Krvavi petak“ u septembru 2022. godine.
<h3>Protesti su se vratili, ali ovaj put drugačiji</h3>
Uprkos nasilnom gušenju pobune, tri godine kasnije izbila je nova. Nema vođu i možda nema jasan pravac, ali je snažna. Do ponedjeljka su protesti zabilježeni na više od 340 lokacija u svih 31 iranskoj pokrajini, prema Iran Wireu, onlajn mediju. Tokom sedmice demonstracije postaju sve šire i nasilnije, što pokazuju snimci na internetu, navodi Washington Post.
Ovogodišnji ustanak više pokreće bijes zbog iranskih ekonomskih neuspjeha nego zbog represivnih islamskih pravila mula. Godišnja stopa inflacije u Iranu porasla je na 42 odsto u decembru, a valuta je prošle godine izgubila više od polovine vrijednosti. Još jedna razlika ove godine jeste to što mnogi demonstranti podržavaju Rezu Pahlavija, sina iranskog šaha zbačenog u revoluciji 1979. godine. To ovoj pobuni daje konzervativniji, persijski nacionalistički ton i možda pogled okrenut ka prošlosti. Možda je ovo iranski „MIGA“ trenutak, navodi WaPo.
Neizvjesno je da li su tvrdolinijaši režima ove godine izgubili oštricu. Poput Sovjetskog Saveza u posljednjim godinama, bezbjednosne agencije su možda izgubile ideološku posvećenost i disciplinu. Bespomoćno su gledale kako su njihove snage poražene u Gazi, Libanu i Siriji. I same su trpjele istu pošast inflacije i ekonomske stagnacije kao i ostatak nacije. Nijesu slomljene, ali djeluju krhkije nego ranije.
<h3>Tonu sve dublje</h3>
Vratimo se onome što prolazi kroz glave tih 12 članova Vrhovnog savjeta za nacionalnu bezbjednost. Znaju da Iran stagnira. Budžet za sljedeću fiskalnu godinu vjerovatno će povećati poreze i smanjiti subvencije kako bi se finansirala odbrana. Očekuju političku tranziciju koja će doći kada Hamnei umre, ali za sada posrću naprijed kao ranjena i obeshrabrena nacija, piše Washington Post.
Dok članovi savjeta gledaju prema jugu, preko Persijskog zaliva, ka Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, vide susjede koji jure u zagrljaj vještačke inteligencije i dinamične ekonomske budućnosti. U međuvremenu, oni se drže represivnog, nazadnog režima koji jedva može da prehrani sopstveni narod. Revolucije je nemoguće predvidjeti. Ali kad pogledate Iran, jasno je da će se prije ili kasnije nešto slomiti, zaključuje Washington Post.

Washington Post: Iranski režim je uhvaćen u spiralu smrti

Skijališta Crne Gore neće dobiti 150 hiljada EUR pomoći od Vlade za pripremu zimske turističke sezone na skijalištu ski-centar Kolašin 1600, jer je Agencija za zaštitu konkurencije (AZK) utvrdila da bi to predstavljalo neusklađenu državnu pomoć.
Agencija je tako odlučila po zahtjevu Ministarstva turizma, na čijem čelu je Simonida Kordić, piše Dan.
Taj Vladin resor obratio se Agenciji početkom novembra, ukazujući na potrebu da se obezbijedi novac za održavanje višenamjenske sportske infrastrukture zbog pripreme zimske turističke sezone 2025/2026 na skijalištu Kolašin 1600, jer se odnosi na izgradnju i održavanje sportske infrastrukture koja ne utiče na trgovinu među državama članicama, niti na države u okruženju.&nbsp;
U prijavi je navedeno da višenamjenska sportska i skijaška infrastruktura skijališta ski-centra Kolašin 1600, sa pratećom opremom, s obzirom na to da je već određeno vrijeme u funkciji, zahtijeva i redovno održavanje. Stoga se planira obezbjeđivanje sredstava za održavanje višenamjenske sportske infrastrukture, a u cilju kvalitetne pripreme sezone i stavljanja u funkciju za predstojeću sezonu bezbjednog skijališta.&nbsp;
U prijavi su opisani i ciljevi mjera pomoći. Precizirano je da Vlada planira da opredijeli 150 hiljada EUR za održavanje višenamjenske sportske infrastrukture, a u cilju obezbjeđivanja preduslova za odvijanje zimske turističke sezone 2025/2026. i sportske sezone na skijalištu ski-centar Kolašin 1600.
„Potrebna sredstva planirana su za servisiranje tabača za snijeg, nabavku rezervnih dijelova, servis motornih sanki za bezbjednost na skijalištu, sanaciju skijaških staza, saniranje izlaza i uleta remont žičara K8 Troglava i K7 Klisura, obezbjeđivanja službe spasavanja i za druge troškove održavanja, a sve prema specifikacijama datim u prilogu dostavljene informacije“, navedeno je u rješenju koje je potpisao predsjednik Savjeta Agencije, Dragan Damjanović.
Agencija je, postupajući po prijavi, analizirala da li su Skijališta Crne Gore društvo u poteškoćama. Po EU regulativama, u tu kategoriju spada društvo ako je više od polovine njegovog upisanog osnovnog kapitala izgubljeno zbog akumuliranih gubitaka.
„U konkretnom slučaju, uvidom u Bilans stanja za 2024. godinu, ostvareni gubitak je minus 220,71 hiljadu EUR, rezerve nula, dok je osnovni upisani kapital 110 hiljada. Rezultat, nakon stavljanja u odnos ostvarenog gubitka i osnovnog kapitala, upućuje na podatak da je više od polovine osnovnog kapitala izgubljeno zbog akumuliranog gubitka“, navodi se u rješenju.
Agencija je zaključila da Skijališta Crne Gore u 2024. godini ispunjavaju uslove da se smatraju preduzećem u poteškoćama, ali da se regulativa ne može primijeniti na prijavljenu državnu pomoć od 150 hiljada, jer se ona smatra neusklađenom.

Odbijen zahtjev da Skijališta dobiju 150 hiljada EUR pomoći

Jak zemljotres, magnitude 5,1 stepeni Rihterove skale, osjetio se u 5.53 časova u Ređo Kalabriji, a brojni izvještaji stižu i iz Mesine i drugih područja Sicilije i Kalabrije.
Epicentar je, prema veb-sajtu italijanskog Nacionalnog instituta za geofiziku i vulkanologiju, bio u moru kod jonske obale na dubini od 65 kilometara, navodi agencija Ansa.
Prema sajtu Evropskog mediteranskog seizmološkog centra (EMSC) epicentar potresa jačine 5,1 stepeni po Rihterovoj skali je bio u Jonskom moru 62 km istočno od Ređo Kalabrije na dubini od 58 kilometara, prenose mediji.

Jak zemljotres pogodio Italiju

U proljeće 1923. godine, dok se Evropa već navikavala na fašizam, nasilne aneksije i političke progone, sudbina Crne Gore i njenih legitimnih predstavnika preselila se preko Atlantika. Među njima je bio i Jovan S. Plamenac, bivši crnogorski ministar, predsjednik Crnogorske narodne skupstine i premijer Vlade Kraljevine Crne Gore u egzilu (1919-1921), ali i politički vođa crnogorske suverenističke emigracije, borac za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore protiv velikosrpske okupacije i nasilne aneksije izvršene krajem 1918. Protjeran iz Italije po nalogu fašističke vlade Benita Musolinija nakon dogovora sa režimom Kraljevine SHS, Plamenac je utočište potražio u Sjedinjenim Američkim Državama. Njegov dolazak u Ameriku, administrativne prepreke, političke kontroverze i jasne poruke o statusu Crne Gore zabilježio je jedan od najuticajnijih svjetskih listova – The New York Times. U tekstu objavljenom 28. aprila 1923. godine, ovaj prestižni list ne samo da izvještava o proceduri prijema bivšeg crnogorskog premijera na Elis Ajlendu, već svjedoči o tadašnjem međunarodnom poretku, pravnom kontinuitetu crnogorske državnosti i upornom pokušaju da se glas porobljene zemlje ne utiša. U nastavku donosimo integralni prevod tog teksta, kao dragocjeno istorijsko svjedočanstvo koje baca snažno svjetlo na političku sudbinu Crne Gore i njenu borbu za Pravo, Čast i Slobodu. "Primaju bivšeg premijera, ali uz jamčevinu; Nalog Ministarstva rada oslobađa Crnogorca sa Elisa Ajlenda. Po nalogu Ministarstva rada u Vašingtonu, Jovan S. Plamenac, samoproglašeni predsjednik vlade politički nepostojeće monarhije Crne Gore, koji je po dolasku ovamo u subotu bio upućen na Elis Ajlend, juče je primljen u ovu zemlju uz polaganje jamčevine. Kako Plamenac ne govori engleski, njegov slučaj je pred komesarom zastupala gospođica Vera Petrović, mlada kćerka dr Vladimira Petrovića, čije posjetnice ga predstavljaju kao izvanrednog i opunomoćenog ministra Crne Gore. Ona je komesaru Todu saopštila da je Plamenac dvije godine bio zarobljenik Austrijanaca i da je došao ovamo isključivo u ličnoj misiji, koja će trajati svega nekoliko mjeseci. Plamenac je putovao sa diplomatskim pasošem koji je izdala crnogorska Vlada 1920. godine, a koji je 2. aprila ove godine ovjeren u Američkom konzulatu u Rimu, uz sljedeću napomenu: „Gore navedena viza odobrava se u skladu sa uputstvima primljenim od Američke ambasade u Rimu, datiranim 2. aprila. Ambasada je ovlašćenje za izdavanje ove vize dobila od Stejt departmenta pod datumom 1. aprila.“  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260110080152_8befca2545ec9bc9422ed56d718cfd5d03a888fd41b7bc068642146c81e7f47d.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260110080152_8befca2545ec9bc9422ed56d718cfd5d03a888fd41b7bc068642146c81e7f47d" data-rendition-name="original" width="672" height="645" loading="lazy" alt="NY"> </figure>  Istaknuto je da Imigraciona služba po ovlašćenjima ima prvenstvo nad konzularnom službom. Putnik može biti potvrđen od strane diplomatskog kora, a ipak biti neprihvatljiv zbog mentalnih ili fizičkih razloga, ili zbog popunjene kvote zemlje iz koje dolazi. U slučaju Plamenca, službenici na Elis Ajlendu nijesu bili sigurni kakvu proceduru treba primijeniti zbog političkih komplikacija koje proizlaze iz ujedinjenja Crne Gore sa Jugoslavijom, čija je kvota već popunjena. Komesar Tod je zato pitanje uputio Vašingtonu. Takođe su primljena uputstva da se dopusti ulazak i Mihailu Tomiću i Aleksandru Đokiću, pomoćnicima Plamenca. <h2>Teškoće tokom intervjua</h2> Grupa je otišla u hotel „Netherland“, gdje je bio zakazan intervju sa Plamencem, kome su se njegovi sunarodnici uvijek obraćali sa „Vaša ekselencijo“. Intervju je bio praćen jezičkim poteškoćama, koje su prevazilažene prenošenjem pitanja Plamencu preko engleskog, francuskog, italijanskog i, konačno, srpskog jezika. Da li je tokom tog procesa prevođenja i ponovnog prevođenja snaga Plamenčevih izjava bila oslabljena, sagovornik vjerovatno nikada neće saznati, ali mu se činilo da su mnogi dugi Plamenčevi odgovori zahtijevali svega pola tuceta engleskih riječi da bi se prenijela njihova suština. Svedena na jednu izjavu, Plamenčeva poruka američkom narodu glasila je ovako: „Povodom mog dolaska u Sjedinjene Američke Države, mnogi listovi su objavili netačne izvještaje o crnogorskom pitanju, o meni lično i o svrsi moje posjete - bez sumnje u dobroj namjeri, ali nedovoljno obaviješteni. Tako je pogrešno navedeno da sam došao da u Njujorku osnujem crnogorsku vladu; takođe da sam bio pukovnik u crnogorskoj vojsci i da sam tokom rata bio diplomatski predstavnik Crne Gore u Carigradu“. „Umjesto toga, moja karijera je bila isključivo politička i parlamentarna: bio sam poslanik u Crnoj Gori, državni savjetnik, član vlade i predsjednik vlade. Najzad, 1918. predvodio sam ustanak protiv francusko-jugoslovenskih okupacionih trupa, koje su samovoljno i nasilno proglasile aneksiju Crne Gore Jugoslaviji. Ustanak je bio zamišljen, organizovan i vođen od strane mene lično, a obustavljen po mom naređenju nakon apela predsjednika Vilsona, upućenog iz Pariza, da se poštedi prolijevanje krvi, uz obećanje crnogorskom narodu potpune obnove njegovih sloboda i njegove države, na isti način kako je to bilo priznato Belgiji i Srbiji. <h2>Nade u slobodu naroda</h2> „Na Mirovnoj konferenciji u Parizu branio sam stvar svoga naroda. Javnosti je poznato da se crnogorski narod drži u potčinjenosti od strane jugoslovenskih trupa; ipak, suverenitet Crne Gore ovom okupacijom nije pravno poništen. Za mnoge države Crna Gora i dalje postoji kao suverena država de facto i de jure. Što se tiče Sjedinjenih Američkih Država, Crna Gora za njih uvijek postoji de jure, jer ova zemlja nikada nije potpisala nijedan međunarodni ugovor kojim bi priznala ukidanje suvereniteta Crne Gore“. Govoreći o svom pasošu, rekao je da vjeruje da su Sjedinjene Američke Države dozvolile izdavanje vize, vođene simpatijama koje Vlada gaji prema njegovom narodu. Plamenac je izjavio da je razlog njegovog dolaska ovamo sasvim privatne prirode i da će se u ovoj zemlji zadržati samo kratko vrijeme. „Da li vjerujete da će autonomija Crne Gore biti obnovljena?“ „Kao rodoljubivi Crnogorac, čvrsto vjerujem u vaskrsenje svoje zemlje i da će nepravde učinjene mome narodu biti ispravljene.“ Na kraju intervjua, Plamenac je izjavio da su Sjedinjene Američke Države i Crna Gora bile jedine dvije nacije koje su ušle u Svjetski rat sa nesebičnom namjerom, bez ikakve ideje o teritorijalnom dobitku. „Kao što je Srbija, napadnuta od Austrije, pozvala Crnu Goru u pomoć, tako su Saveznici pozvali Sjedinjene Američke Države da pomognu u dobijanju rata“, dodao je, zaključuje se u tekstu Njujork tajmsa.

Tag: ivana-rascanin-radicevic