Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, oglasio se na Instagramu i poslao poruku potencijalnom agresoru na Srbiju.
Vučić je napisao:“Sloboda je za Srbina najpreča stvar“-
Vučić u objavljenom videu kaže da je "dobro znamo šta je sloboda".
Prema njegovim riječima, oni koji misle da su naivni i da će stvari moći da idu onako kako su ih činili i 1941, "kako su ih činili mnogo puta u istoriji, neka znaju da prošle godine nisu uspjeli da ga obore s vlasti".
„Sve ste uradili prošle godine da me oborite sa vlasti, sa mnogim drugim spoljnim faktorima, milijarde eura uložene, niste uspjeli. Ja vam nisam Slobodan Milošević, niti sam naivan, niti glup da vam vjerujem", kaže Vučić na video snimku.
On poručuje, da čuvaju mir ali će biti spremni da pruže adekvatan odgovor "svakom potencijalnom agresoru".
„Toliko snažan da im više nikada neće pasti na pamet da dirnu srpski narod“, zaključio je Vučić.
<div class="embed-block"><div style="max-width: 660px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 63%; padding-top: 284px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fwww.instagram.com%2Favucic%2Freel%2FDTQgyO0DL2J%2F&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Vučić poručio: Ja vam nisam Slobodan Milošević

U pervertiranoj percepciji, karakterističnoj za pretpolitička, polufašistička, kolonizovana društva, kao što je današnje crnogorsko, &nbsp;sporedne stvari se stavljaju u centar, a ključnim događajima se pridaje tek sekundarno značenje. Tako se u ovdašnjim opozicionim medijima više prostora i pažnje posvećuje smjeni ljekara FK Budućnost, opozicionog poslanika, nego slučajevima političkih progona i hapšenja suverenista, bivših tužilaca, sudija, ministara, direktora javnih preduzeća, biznismena, u kontekstu kriminalizacije državne nezavisnosti.&nbsp;
Ili, stvorena je tragikomična histerija u potrazi za spomenikom Pavla Đurišića, dok drugi vojvoda, recentni Đurišićev nasljednik, Andrija Mandić, protivzakonito i protivustavno, bez ikakvih sankcija i javnog demarša, uklanja državnu zastavu iz kabineta predsjednika parlamenta!
SUVERENISTIČKO BEZNAĐE I DOKTRINARNE ZABLUDE
I ova dva bizarna primjera rječiti su pokazatelj stanja duha, konfuzije, nedostatka bilo kakvog ozbiljnog plana konsolidacije građanske, suverenističke politike, koja je pobijedila na referendumu za nezavisnost 2006. godine.&nbsp;
Nakon gubitka izbora 30. avgusta 2020. godine, suverenisti se &nbsp;u relativno povoljnoj geopolitičkoj situaciji, u nominalno nezavisnoj, građanskoj Crnoj Gori, članici NATO, kandidatu za EU, radićevski rečeno ponašaju „kao guske u magli“.&nbsp;
Glavni uzrok ovakvog beznađa je potkapacitiranost lidera crnogorskog suverenizma, kao i intelektualne klase koja nije bila sposobna kreirati &nbsp;&nbsp;koherentnu nacionalnu ideologiju, utemeljenu na najvišim istorijskim, kulturnim &nbsp;i duhovnim dometima. Pogrešni izbor „istorijskog ključa“, odnosno uporišne tačke nacionalnog identiteta – kakvu imaju sve moderne evropske nacije – iz koje emanira emocionalna dubina, osjećaj ponosa i borbenost &nbsp;ugrožene zajednice, &nbsp;presudno su uticali na političku konfuznost, razjedinjenost i slab otpor &nbsp;korumpiranom i &nbsp;nesposobnom &nbsp;velikosrpskom režimu u Podgorici, koji prema Crnogorcima koristi metode Franciska Franka, u diskriminaciji Katalonaca i Baska.
Naime, od svih zabluda najopasnije su ideološke doktrinarne zablude.&nbsp;
&nbsp;CRNOGORSKI KOMUNISTIČKI ANTIFAŠIZAM
Crnogorski komunistički antifašizam nedostatan je i nepouzdan za stabilizovanje nacionalnog identiteta: socrealistička kulturna ostavština je inferiorna u odnosu na tekovine Oktoiha, Gorskog vijenca, Luče Mikrokozma, Poslanica Petra Prvog, Bogišićevog Imovinskog zakonika.&nbsp;
Uz to, &nbsp;komunizam i jugoslovenstvo su politički arhivirani u svim južnoslovenskim zemljama, i do kraja svijeta neće se vratiti na istorijsku scenu.&nbsp;
Pritom, crnogorski komunisti – za razliku od ostalih jugoslovenskih partijskih oligarhija &nbsp;– bili &nbsp;su zapostavili izgradnju nacionalnog identiteta: kasnili su trideset godina, na primjer, u odnosu na Makedoniju, koja nije imala istorijsku državnost, u formiranju univerziteta, filozofskog fakulteta, akademije nauka, državne televizije. Nijesu vratili ni autokefalni status CPC, koji joj je nasilno oduzet poslije aneksione Podgoričke skupštine. Konačno, 1989. godine, osamdeset odsto članova Partije iz Crne Gore, na čelu s prvoborcima i narodnim herojima, odrekli su se tekovina avnojevske Jugoslavije, &nbsp;i završili &nbsp;u naručju Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja.
Manjak kritičke pameti, idenititetska konfuzija, otuđenje od najviših istorijskih &nbsp;vrijednosti Crne Gore, koje su s pijetetom spominjali veliki pjesnici i državnici romantičke Evrope, produbila se u vremenu obnove državnosti &nbsp;početkom 21. vijeka, i uzrokovala daljnju provincijalizaciju, koja je otupila neuporedivu hiljadugodišnju vitalnost, borbenost i inventivnost, i omogućili povrarak velikosrpstva na krilima klerikalne revolucije.&nbsp;
BEZ OTPORA ,,CRNIM LISTAMA“
Zato ni danas nema otpora prema „crnim listama“ kreiranim u velikosrpskim štabovima: to jest, protesta zbog masovnog otpuštanja nacionalno nepodobnih funkcionera i činovnika – takozvani veting – &nbsp;u svim bitnim sektorima države i društva, koji presudno utiču na oblikovanje nacionalno-političkog karaktera: u pravosuđu, ministarstvima kulture, bezbjednosti, odbrane, medijskom javnom servisu, strateškim državnim agenicijama i preduzećima.&nbsp;
Pogotovo su, u državnim preduzećima, targetirani i demonizovani govornici crnogorskog jezika i poštovalaca Crnogorske pravoslavne crkve.&nbsp;
Izvanjci, sociolozi, politikolozi i istoričari, koji se budu bavili aktuelnim crnogorskim kontroverzama, s izvjesne vremenske distance, imaće složen zadatak da razumiju što se to događa, danas i ovdje. Neće im mnogo pomoći komparativne analize postkomunističkih društava, koje su takođe u vrijeme demokratskih promjena imale izraženu pretpolitičku, identitetsku, nacionalnu dvostrukost.&nbsp;
Doista, teško je razumjeti i našim najbližim susjedima, s kojima smo sedamdeset godina živjeli u Jugoslaviji - što je to sprječavalo crnogorske indipendiste, koji su 1999. godine bili saveznik Zapada u ratu s Miloševićem, a nakon toga vratili državnu nezavisnost i uveli Crnu Goru u NATO, da se nakon 2020. godine, da se barem verbalno, ne odupru satiranju crnogorskog nacionalnog identiteta?
I zašto se snažnije nijesu branili prava svojih bivših saradnika i prijatelja - među kojima su i tužioci što su spriječili državni udar 2016. godine? Zašto su priznali &nbsp;Andriju Mandića, nepravomoćno osuđenog za pokušaj terorizma, za šefa parlamenta? Zašto nijesu napravili barem jedan memorandum koji će, urbi et orbi, pokazati &nbsp;kriminogenu pozadinu i metode režimskih kartela, u diskriminaciji svojih političkih protivnika?&nbsp;
IMA LI OTPORA?
Jer, uporedna iskustva pretpolitičkih i polufašističkih društava, nedvosmisleno potvrđuju, da ukoliko se građansko društvo, kroz razuđeni pokret otpora, otvoreno i smjelo ne suprotstave autoritarnim vlastima, režim će postajati sve represivniji i nekontrolisaniji.&nbsp;
U ideologiji i &nbsp;praksi ovakvih režima ne postoji osjećaj mjere, pa &nbsp;im i institucije, koje &nbsp;po prirodi stvari, trebaju oličavati najviše civilizacijske domete &nbsp;savremenog društva, služe se za najopskurnije nezakonitosti.&nbsp;
Samo se u &nbsp;hibridnim društvima, najprimitivnijeg makijavelizma, koja imaju ciničan odnos prema znanju i talentu, na čelnom položaju nacionalne kulture biraju osobe, bez specifičnih znanja i afiniteta, da bi bespogovorno izvršavali naredbe, kolikogod bile skandalozne.&nbsp;
Upravo je ovakva bezobzirnost kriminalnom metodom eliminisala &nbsp;projekat CDNK, što su ga pripremale osobe iskusne u pisanju desetina projekata, crnogorskim i evropskim institucijama. Podsjećamo da je CDNK na konkursu za potporu strukovni udruženjima diskvalifikovan s obrazloženjem da mu &nbsp;nedostaje &nbsp;osnovni dokument, Uvjerenje o registraciji?!&nbsp;
RAĐANJE NEOFAŠIZMA &nbsp;
No, fašizam se ne javlja najednom, sâm od sebe: on metastazira, i vremenom se strah pretvara u svojevrsnu otupjelost, na mnogo toga što čini razliku između demokratskog i hibridnog, autoritarnog društva. Imao sam dovoljno vremena upoznati osobine ovdašnje opozicije – o tome sam &nbsp;naširoko pisao i govorio – između ostalog, i analizirajući njihov strah da se bave progonom i hapšenjem suverenista, pripadnika i saradnika bivšeg režima.&nbsp;
Ali, ipak, iznenadio me &nbsp;je potpuni muk naše kulturne i političke javnosti na skandal Ministarstva kulture, &nbsp;koji – premda izgleda benigan u odnosu na politička hapšenja – nezapamćen je i u afričkim kolonijama.&nbsp;
Jer, osnovno novinarsko pravilo kaže, da nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego čovjek psa. Nije, dakle, vijest ako vam mangupi „uvale“ falsifikovane dolare ili vas odžepare, ali, jest neobično kad se u Ministarstvu kulture služe manirima biznismena s Tuškog puta. Elem, povodom ovog skandala, izuzev dva reagovanja Crnogorskog PEN kluba i Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, nije se oglasio nijedan pisac, &nbsp;umjetnik, kulturtreger, analitičar, kolumnista, aktivista za ljudska prava, poslanik u parlamentu...&nbsp;
DEPRESIRANE ZAJEDNICE
Istina, nijesam se bio sjetio jednog sociopsihološkog fenomena koji je karakterističan za depresirane zajednice. Poslije izvjesnog vremena, zbog osjećaja nemoći i mnoštva frustracija, potlačeni se među sobom više sukobljavaju nego što se odupiru onima koji ih šikaniraju.&nbsp;
Povodom polemike CDNK s Ministarstvom kulture, na moju primjedbu vlasniku jednog opozicionog medija, zašto je cenzurisao određene djelove saopštenja Društva, rekao je da njegovi urednici „skraćuju glupe i duge tekstove“.
No, neko bi mogao utvrditi i to da je ignorancija opozicionih kulturnih, medijskih i političkih poslenika, povodom bizarne kriminalne diskriminacije CDNK, prvenstveno zbog toga što su &nbsp;pisci, novinari i nevladini aktivisti, Društvo poistovjetili sa mnom. Ali, ova afera prevazilazi značaj i značenje jedne marginalizovane asocijacije pisaca, pogotovo njenog čelnika.&nbsp;
Jer, pored CDNK, na razne načine su diskriminisani i marginalizovani, profesionalno omalovaženi - i Crnogorski PEN centar, DANU, te mnoštvo pisaca i umjetnika. Svi kulturni djelatnici koji nijesu ušli u sitnu trgovinu i kolaboraciju s Ministarstvom. Taktika Ministarstva, tačnije njihovih gurua iz SPC i BIA-e, je pacifikovati sve centre otpora u crnogorskoj kulturi, a onima koji ćute baciti mrvice, da preživljavaju u tišini.
Ipak, fenomenološki gledano, nije danas crnogorska opoziciona sfera značajno drugačija nego u prvoj polovini devedesetih godina, u vrijeme Liberalnog saveza, i &nbsp;Slavka Perovića, iako sadašnja opozicija velikosrpskoj politici nema harizmatičnog lidera, nije ratno stanje, a Crna Gora slovi za suverenu državu. &nbsp;
Ni moja pozicija nije se mnoog promijenila: na početku višestranačja 1990. bio sam kritičan prema nekonzistentnosti i manjku ozbiljnosti ondašnjeg lidera, i nekritičnosti njegovih saradnika, koji su ga bespogovorno slijedili. Perovićevi saradnici su u SKJ bili naučili partijsku poslušnost, pa su &nbsp;moje suprostavljanje lideru LSCG, s kojim sam prije toga imao dugu saradnju u Književnoj opštini Cetinja, doživjeli kao svojevrsnu drskost i jeres. U toj situaciji procijenio sam da ne mogu uticati na stanje stvari, pa sam – da ne bih stvarao dodatnu konfuziju i sukobe unutar suverenista, odlučio sam nastaviti svoje disidentsko djelovanje u jednom uskom krugu saradnika – &nbsp;odbio ponuđena mjesta &nbsp;potpredsjednika Crnogorskog PEN-a i predsjednika CDNK.&nbsp;
ODLAZAK&nbsp;
Danas sam, takođe, od velikosrpskog režima targetiran kao neprijatelj, a s druge strane moje neslaganje s opozicionim mejnstrimom – kao i početkom devedesetih godina – razumije se kao sektaštvo ili kao odraz ličnih frustracija.&nbsp;
Opet ne mogu ćutati i klimati glavom onima koji slijede liniju manjeg otpora, nemaju nikakvu strategiju otpora velikosrpstvu, dok se crnogorsko društvo, kultura i nacija, rapidno, nezaustavljivo urušavaju. Stoga, &nbsp;jedini razboriti i odgovorni postupak je &nbsp;da se konačno povučem s mjesta predsjednika CDNK, jer u ovakvim okolnostima ne mogu ništa korisno napraviti za revitalizaciju Društva, niti za njegovo članstvo.&nbsp;
Dobra je okolnost što je međuvremenu stasala jedna generacija mlađih pisaca i spisateljica, da preuzmu rukovođenje CDNK, kao i ostalih kulturnih i umjetničkih asocijacija i organizacija, koje su od posebnog značenja za opstojnost crnogorske kulture i nacije. Nadam se da će nova Uprava CDNK &nbsp;biti dovoljno inteligentna, kreativna i anticipativna, &nbsp;da izvuče adekvatne pouke iz grešaka moje generacije – koja je propustila jedinstvenu priliku da od Crne Gore konačno stvori pristojno društvo i državu – i da se modernim promišljanjem kulture i društva emancipuju od onih koji se, nakon svega, ugodno osjećaju u žabokrečini, beznadno zaglibljenoj u mediokritetstvu, jalovosti i gubitništvu.&nbsp;
„Nad glavom se nadodaju ruke.“
&nbsp;
&nbsp;

Fašizam i mrtvi duh palanke

Pioniri Slobodana Miloševića danas učestvuju u koaliciji na vlasti u Crnoj Gori, a nakon 25 godina nisu se odrekli ratnih zločinaca i tog mračnog vremena, kazao je šef Kluba odbornika Demokratske partije socijalista (DPS) u Skupštini Glavnog grada, Andrija Klikovac.
Klikovac se oglasio na mreži X povodom četvrt vijeka od petooktobarskih promjena kada je okončana vladavina predsjednika Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) Slobodana Miloševića.
- 25 godina od 5. oktobra, odnosno dana kada su građani Srbije rekli ne ratu, izolaciji, kriminalu i zločincu Slobodanu Miloševiću. Danas u Crnoj Gori, pioniri Slobodana Miloševića učestvuju u koaliciji na vlasti, a nakon 25 godina nisu se odrekli ratnih zločinaca i tog mračnog vremena - istakao je Klikovac.
Zato, kako navodi, dalje predlažu nazive ulica po Pavlu Bulatoviću, kriju spomenik zločincu Pavlu Djurišiću i ćutanjem podržavaju lik i djelo Radovana Karadžića. &nbsp;&nbsp;
- Pioniri Miloševića i put u EU - ne ide… - zaključio je Klikovac.
<div class="embed-block"><div style="max-width: 550px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 100%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fx.com%2FAndrijaKlikovac%2Fstatus%2F1974739552603410531%3Fref_src%3Dtwsrc%5Etfw%7Ctwcamp%5Etweetembed%7Ctwterm%5E1974735064215785795%7Ctwgr%5Ef172cef90fa2822213f8155bb484decfdf5a0bec%7Ctwcon%5Es1_&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Klikovac: Pioniri Miloševića u vlasti u Crnoj Gori i put u EU - ne ide

Danas se navršava 25 godina od velikih demonstracija u Beogradu, kojima je 5. oktobra 2000. godine okončana vladavina predsjednika Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) Slobodana Miloševića.
Taj jubilej biće obilježen sjutra u Beogradu u 10 sati tribinom u Dorćol placu na kojoj će govoriti nekadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić, novinarka Danica Vučenić, profesor Fakulteta političkih nauka Dušan Spasojević i studentkinja Nikolina Sinđelić.
Prije četvrt vijeka, u Beogradu su tog dana održane velike demonstracije zbog toga što je Milošević odbio da prizna rezultate na predsjedničkim izborima, na kojima je 24. septembra izgubio od kandidata Demokratske opozicije Srbije (DOS) i lidera Demokratske stranke Srbije Vojislava Koštunice.
Demonstranti su 5. oktobra na plato ispred tadašnje Savezne skupštine stigli iz čitave Srbije u kolonama automobila, autobusa i kamiona dugačkim desetine kilometara, na pojedinim lokacijama i probijajući buldožerima policijske blokade na putevima.
Već u prepodnevnim satima policija je upotrijebila suzavac kako bi spriječila demonstrante da uđu u skupštinu, ali bezuspješno. Zgrada savezne skupštine je demolirana i zapaljena, kao i zgrada Radio-televizije Srbije (RTS) u Takovskoj ulici.
Policija je ubrzo prestala da pruža otpor i mahom se pridružila građanima.
U večernjim satima građanima se sa terase Skupštine Beograda obratio novi predsjednik SRJ Vojislav Koštunica, a narednog dana, 6. oktobra, Milošević je priznao izborni poraz i čestitao Koštunici.
U demonstracijama je poginula Jasmina Jovanović iz Miloševca kod Velike Plane, koja je pala pod točkove kamiona. Momčilo Stakić iz Krupnja preminuo je od posljedica srčanog udara. Povrijeđeno je 65 ljudi.
Nakon 25 godina, DOS odavno ne postoji, Koštunica je u političkoj penziji, a tadašnji učesnici u vlasti Slobodana Miloševića ponovo zauzimaju najvažnije položaje u zemlji.
Drugi lider DOS Zoran Đinđić, koji je bio premijer, ubijen je 12. marta 2003. godine ispred zgrade vlade.
Slobodan Milošević umro je 2006. godine u haškom zatvoru, gdje je bio pritvoren zbog suđenja za ratne zločine, a njegova supruga i bivša predsjednica Jugoslovenska ljevica (JUL) Mirjana Marković umrla je u Rusiji.

Četvrt vijeka od petooktobarskih promjena: Dan kad je okončana vladavina Slobodana Miloševića

Režim u Srbiji nema namjeru da raspiše izbore jer zna da će ih izgubiti. Misli da će nasiljem ugušiti proteste i stoga nasilje postaje sve ozbiljnije - ocijenio je nekadašnji potpredsjednik Vlade Srbije i univerzitetski profesor Žarko Korać u intervjuu za <a href="https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/sjetite-se-milosevica-povijest-se-ponavlja-ovo-u-srbiji-vodi-u-tragediju-pogledajte-sto-je-vucic-izjavio-nakon-nepala-15624029?cx_linkref=jl_home_vijesti_vise_1">Jutarnji.hr</a>.
Srbija je, kako je ustvrdio, već ušla u fazu nasilnog održavanja vlasti.
- A to svakako vodi u tragediju - ocijenio je Korać.
JUTARNJI.HR: Je li Srbija sada u haosu ili na granici kada bi se sve moglo izroditi i krenuti u nepredvidljivom i opasnom smjeru? Ko uopšte danas kontroliše situaciju u Srbiji?
KORAĆ: Pitanje svih pitanja je hoće li Vučić otići mirno, čak i ako izgubi podršku koja je očito na izmaku i ako, odnosno kad izgubi izbore.
Sve je očitije da Vučić, nažalost, neće mirno otići s vlasti. To je danas izvjesno, čak i ako izgubi izbore.
Podsjećam da ni Slobodan Milošević nije priznao izgubljene izbore. Istorija će se ponoviti. Tek kad smo doveli možda pola miliona ljudi u Beograd, a policija i vojska su mu otkazale poslušnost, Milošević je priznao poraz. 
JUTARNJI.HR: Do kojih je granica Vučić spreman ići s obzirom na nasilje i represiju koju stalno podiže? Može li u tome ići do kraja i hoće li za to imati podršku?
KORAĆ: Poslije svega što sam vidio tokom dvanaest godina njegove vlasti, naročito u posljednjih devet mjeseci, on sve jasnije koristi policijsko i parapolicijsko nasilje bez ograničenja. Nasilje, koje mu ne uspijeva osigurati sigurnost na vlasti, povećavaće se.
Ne možemo isključiti da će ići do kraja, odnosno to može dovesti do ljudskih žrtava. A od tog trenutka Srbija bi ušla u nešto što je teško i zamisliti. 
JUTARNJI.HR: Je li problem što vlast nema kapacitet da riješi krizu, odnosno ostaje joj samo nasilje kao jedina poluga, a opozicija je nesposobna da ponudi alternativu i okrene Srbiju prema EU?
KORAĆ: Opozicija u Srbiji se medijski i njegovim svakodnevnim govorima satanizuje već deset godina. Čudo je da ti ljudi, uprkos tome, ustraju u političkoj borbi. On ih svakodnevno optužuje da su hulje, lopovi, strani špijuni, strani plaćenici, mrzitelji Srbije, da je uništavaju i tako redom.
Teško je i nabrojati sve uvrede koje im upućuje. On opoziciju vidi kao krvnog neprijatelja, a ne političkog protivnika.
To se danas u Evropi vidi samo u Bjelorusiji i Rusiji, ali onda dođu briselski birokrati i pohvale Vučićeve napore da uđe u EU? Pod tim uslovima opozicija većinski i nije u stanju da se zauzme za jasan proevropski program jer je partner Evropske unije Vučić, a ne ona. Doduše, sada se tu počelo nešto mijenjati.
JUTARNJI.HR: Jesu li studenti, nakon nekoliko zaista impresivnih okupljanja u Beogradu i Novom Sadu, možda propustili trenutak da to iskoriste i riješe stvar i je li bilo previše kulminacija, ali bez "zaključka"? Je li problem u tome što protesti nijesu do kraja politički artikulisani, odnosno ne nude alternativu režimu? Je li pobuna usmjerena samo na zamjenu Vučića kao predugog autoritarnog predsjednika ili će doći do suštinske promjene sadašnje srbijanske politike, odnosno je li "dvojba" nakon Vučića - Vučić 2.0?
KORAĆ: Studentski idealizam mirne promjene Vučićeve vlasti suočio se s pravom prirodom njegove vlasti. Sada oni traže izbore, a prije čak ni to nijesu radili. No, problem je sada u zaista heterogenim političkim orijentacijama samih studenata. To se moglo očekivati, ali je izgubljeno vrijeme u pokušaju da se stvori barem minimalna politička platforma koju će zastupati.
Oni jesu učinili dragocjenu stvar za Srbiju, probudili su je i pokazali da je moguć stvarni otpor Vučićevoj samovolji. Trenutno, koliko znamo, rade na zakonu o lustraciji i listi imena za početak lustracije. To će sigurno imati veliku podršku građana. Jer, obim pljačke u Srbiji je golem. Svjestan toga, čak sam i ja sumnjao da se radi o milijardama. Sada više u to ne sumnjam. Srbija nije u EU i ne mora da raspisuje tendere za velike državne radove, koje najčešće izvode kineske firme.
To je stvar obične pogodbe kao na tržnici. Primjera radi, kada je tužilaštvo, ohrabreno uličnim protestima, nedavno samo malo istražilo poslove rekonstrukcije pruge Beograd - mađarska granica (u sklopu koje su bili radovi na željezničkoj stanici u Novom Sadu), odmah je našlo pljačku od 120 miliona dolara! Siguran sam, da se usudilo da istražuje dalje, našlo bi neuporedivo veći iznos.
Da, čini se da je izgubljeno dosta vremena, ali zabrinjava to što je na nekim skupovima bilo dosta razočaravajućih tonova, koje je definisao crnogorski književnik Dušan Pajović: "Od velike blokade do velike Srbije". Univerzitetski profesor Milo Lompar, kojeg navodno pripremaju za Vučićeva nasljednika, kreirao je termin "srpski integralizam" koji mnogi smatraju samo eufemizmom za "srpski svijet". 
JUTARNJI.HR: Što mislite o tome i može li takva pozicija promijeniti stanje i poziciju Srbije u regionu, pogotovo u BiH i Crnoj Gori?
KORAĆ: Veliki skup na beogradskom trgu Slavija u samostalnoj organizaciji studenata, na kojemu su bile stotine hiljada ljudi, donio je i neke razočaravajuće govornike, poput profesora Mila Lompara, čovjeka velikih političkih ambicija i ozbiljnog nacionaliste. Da stvar bude gora, on je samo sedam dana prije toga organizovao skup u prostorijama Srpske književne zadruge povodom 80. rođendana Radovana Karadžića, gdje je prikazana Karadžićeva poezija. Radovana Karadžića ni oni koji ga podržavaju ne vide kao pjesnika, čak i kada bi se te njegove škrabotine i nazvale poezijom, nego kao političkog lidera bosanskih Srba u ratu.
On je osuđeni ratni zločinac koji izdržava kaznu doživotnog zatvora u blizini Londona. Skup je završio takoreći pjesnički "da iduće godine proslave s njim njegov rođendan u Beogradu". Nešto mi govori da se Lomparova želja neće ispuniti, ali on je kao govornik na studentskom skupu pokazao da se mnogi bore da politički preuzmu studentske proteste, što im do danas nije uspjelo.
Studentski protesti su autentični i niko njima ne upravlja, osim samih studenata. Ono što im se može prebaciti jest njihovo neprekidno ograđivanje od opozicije, umjesto da se napravi jedna zajednička lista za izbore. 
No, čini se da Vučić još uvijek, pogotovo u provinciji, ima određenu podršku među ljudima. Vučić nesumnjivo još uvijek ima podršku trećine biračkog tijela. Donekle je stabilizovao pad svoje podrške. Kako i ne bi kad već deset godina drži većinu medija u Srbiji i svakodnevnom propagandom ispira mozak građanima Srbije - da Srbija ekonomski najbrže napreduje u Evropi i da nam svi zavide, da nas poštuju Rusija i Kina, ali i Donald Trump, jer ga posjećuju Trumpov zet i sin. To su, naravno, potpune budalaštine, ali ako ih dovoljno dugo ponavljate, počnu da djeluju, posebno na neobrazovani dio populacije koji i glasa za njega. Studenti imaju podršku 40 do 45 odsto birača.
JUTARNJI.HR: Koliko pitanje Kosova, koje se već godinama nameće srbijanskoj javnosti kao presudno za opstanak nacije i države, može održavati Vučića na površini?
KORAĆ: Jedan od fundamentalnih problema Srbije je Kosovo. Svaki nacionalizam će na temi Kosova prosperirati. Kosovo je postalo dio Srbije u Prvom balkanskom ratu 1912., a izgubljeno je Kumanovskim sporazumom 1999. godine. Iako praktično svako u Srbiji zna da Srbija više neće vratiti suverenitet na Kosovu, isto toliko ljudi ne želi da se pomiri s tom činjenicom.
Na muralima po Beogradu je ispisano "Kad se vojska na Kosovo vrati" i Kosovo je dio svakog nacionalističkog narativa. Jako je malo ljudi u srbijanskoj politici koji su spremni da realistično govore o statusu Kosova. Boje se da će im to zatvoriti vrata budućnosti u politici. Bez direktne komparacije, Srbija nema svog Charlesa de Gaullea, koji je prekinuo alžirski rat i naredio vojsci da se povuče u Francusku zajedno s Francuzima "pied noir" koji su generacijama živjeli u Alžiru.
Oni su i stvorili terorističku organizaciju OAS koja u jednom atentatu zamalo nije ubila de Gaullea. Đinđić je ubijen najviše zbog izručenja Slobodana Miloševića Hagu. Mislim da se mnogi političari plaše što bi im se dogodilo da formalno priznaju Kosovo. Pregovori o statusu sada su paralizovani ozbiljnom političkom krizom s albanske strane na Kosovu.
JUTARNJI.HR: Koliko je ovo što se događa posljedica obrazovno-društvenog konteksta u kojem Srbija živi već 40-ak godina i koji je mentalno odredio generacije koje se sada bune? Koliko je Srbija talac te politike te koliko je spremna na suočavanje s prošlošću i priznanje svojih "grijehova"? Je li jedna od ključnih stvari za Srbiju to što još nije "prelomila" zamjera li Miloševiću što je poveo ratove ili prvenstveno zato što ih je izgubio te se prihvata mantra na kojoj Vučić vlada - Srbi su žrtve, niko nas ne voli, a mi smo jedini dobri?
KORAĆ: Sve zemlje koje su izgubile rat i često i dio svojeg teritorija imale su velike probleme u adaptiranju na novonastalu stvarnost. Srbija nije izuzetak. Mi imamo generala Vladimira Lazarevića, komandanta Prištinskog korpusa Vojske Jugoslavije u vrijeme rata na Kosovu, koji ide po Vučićevim tabloidima i televizijama te priča "kako smo pobijedili na Kosovu i pobili mnogo NATO-ovih vojnika". Uprkos višegodišnjoj robiji na koju ga je osudio Sud u Hagu i koju je odslužio, ili možda baš zato, odlučio je da živi u svijetu fantazije, a ne stvarnosti.
To mogu pojedinci, ali ne i narodi. Dolaze nove generacije koje uvijek revalorizuju prošlost, posebno onu koja im je vremenski daleko. To će se dogoditi i u Srbiji. Zasad je vlast u Srbiji potpuno zaustavila taj proces. 
Na vlasti su ljudi koji su bili direktno uključeni u Miloševićev ratni projekat - bivši predsjednik Srbije Tomislav Nikolić kao Šešeljev dobrovoljac u Slavoniji, a Vučić kao dobrovoljac na Palama. Tvrdi da je radio na lokalnoj televiziji kao novinar, ali neki izvori iz Sarajeva tvrde da je bio borac na jevrejskom groblju. Samoviktimizacija je česta poslije izgubljenih ratova. To je agresija koja se vratila. Prvo pun agresije vodiš rat, ubijaš i etnički čistiš, onda izgubiš rat i agresija se vrati.
Osjećaš se kao žrtva i kukaš da te niko ne voli i svi te odbacuju. Da bih bio jasniji, to postoji na individualnom nivou. Dosta psihoanalitičara misli da su samoubistvo i ubistvo psihološki jednaki, u oba slučaja strada ljudsko biće. Prvo ubiješ, pa kada ti se vrati agresija, ubiješ se, ali ne zbog griže savjesti.
JUTARNJI.HR: Kako vi kao profesor psihologije gledate na te Vučićeve stalne govore da ga žele ubiti, zaziva atentate na sebe, opsjednut je vlastitim ubistvom i smrću, a prečesto morbidno govori i o smrti vlastite djece? Kakav je njegov profil?
KORAĆ: Vučićeve stalne tvrdnje o tome da ga opozicija hoće ubiti pripada u principu psihopatologiji jer ne počiva na realnim činjenicama. U ovom je slučaju riječ o paranoidnoj strukturi ličnosti.
Ovo vrlo nerado kažem. Inflatorni ego potvrdu svoje vrijednosti ne traži u realnim postignućima u životu, nego u formuli "mora da puno vrijedim jer me žele ubiti". Dovoljno je samo pogledati njegovu reakciju na događaje u Nepalu.
Odmah je izjavio: To isto su htjeli u Srbiji, ali ja sam to spriječio. On nije vidio kako policijska represija nad studentima koji protestuju zbog korupcije u Nepalu dovodi do nasilja i smrti na ulicama, on je samo vidio gubitak vlasti. I zato sam zabrinut za budućnost Srbije pod ovom vlašću.
Čini se da se ni nakon ovoliko vremena opozicija još nije snašla, iako je akceptirala goruće unutrašnje nedaće - sloboda medija, pravosuđe, korupcija, čak je razmatrala i uvođenje sankcija, ali, recimo, u oči upada to da nijesu spomenuli uvođenje sankcija protiv Rusije, odnosno svoju jasnu privrženost pristupanju EU i stavu da Srbija kao članica mora da slijedi politiku EU. Čini se da Vučić ne želi u EU, njemu su dovoljni njihova podrška i njihova sredstva.
Ima zemalja koje svojom odlukom nijesu u EU. Norveška je na dva referenduma u deset godina odbacila ulazak u EU. Švajcarska to nikad nije htjela. Ali, Srbija ne može sebi dopustiti taj luksuz. Gotovo cjelokupna njena trgovina je s EU, a odatle dolazi i najviše ekonomske pomoći. Vučić to zna, ali ne može protiv svoje autokratske prirode. S nedemokratskim izborima i nasiljem policije na ulicama ne ulazi se u EU. On ne uvodi sankcije Rusiji zbog svojeg biračkog tijela koje je prorusko, ali šalje granate Ukrajini. S koje god strane pogledaš Vučićevu vanjsku politiku, ona je licemjerna i neiskrena. 
JUTARNJI.HR Zašto mislite da EU još nema odlučujući stav prema Vučiću, kao što su ga imali na kraju prema Miloševiću? Je li ključan taj međunarodni faktor i kada se on okrene od Vučića, tada će on pasti ili biti u problemima?
KORAĆ: Evropa se prioritetno bavi ratom u Ukrajini koji neke zemlje, poput Poljske i baltičkih država, vide kao pitanje svojeg opstanka. Neizvjesnost zbog Trampove politike oko NATO-a dovela je prvi put poslije Drugoga svjetskog rata u pitanje vojnu odbranu Evrope. Evropa traži odgovor. Osim toga, izbjeglička kriza postaje sve krupnije unutrašnje pitanje mnogih zemalja EU. U toj je situaciji Srbija, barem dosad, bila marginalno pitanje EU.
Mislim da će tako i ostati. Paradoksalno, Angela Merkel je bila posljednja osoba koja je bila zainteresovana za proširenje EU na naš region. Ta njena politika nema kontinuitet u Njemačkoj. Sadašnja vanjska politika Njemačke djeluje mi pasivno i provincijalno. A francuska je politika - koliko platiš naših proizvoda, toliko ima interesa. Ko onda može biti inicijator nove politike proširenja EU u regionu?
JUTARNJI.HR: Je li litijum zaista jedini razlog podrške EU ili možda oni u opoziciji ne vide nikoga drugačijeg od Vučića jer s njim znaju na čemu su? Koliko su u Srbiji jake proevropske tendencije i koliko je studentima i opšte protivnicima režima to važno?
KORAĆ: U Srbiji su proevropske tendencije jako oslabile. Dva su uzroka: deset godina antievropske propagande Vučićevih medija koji se u tome snažno oslanjaju na ruske medije, te odnos EU prema Vučiću.
Samo jedan primjer. Opraštajući se od kancelarske dužnosti, Angela Merkel je i Srbiju uključila u svoju oproštajnu turneju te u Beogradu izjavila da cijeni Vučića jer uvijek drži riječ! Što na to reći? Politika, da upotrijebim naslov filma Kevina Costnera "Dances With Wolves" (Ples s vukovima), ima svoju cijenu. Lošu po i za Srbiju.

1250x600

1084x550

Korać: Očito da Vučić neće mirno otići, ni Milošević nije priznao izgubljene izbore - istorija će se ponoviti

Cetinjanin Duško Glendža demantovao je tvrdnje bivšeg funkcionera bezbjednosnog sektora Milana Paunovića iznesene pred poslanicima Anketnog odbora i kazao da mir i stabilnost na Cetinju nijesu rezultat njegovog djelovanja, već odlučnosti i hrabrosti samih građana.
Paunović je izjavio da je sačuvao mir na Cetinju 1999. godine, u vrijeme kada se Vojska Jugoslavije pod komandom Slobodana Miloševića obračunavala sa neistomišljenicima i patriotama.
Glendža, jedan od Cetinjana koji su se 1999. godine otvoreno suprotstavili Miloševićevom režimu, u izjavi za Televiziju E demantuje Paunovića i otkriva što se tada dešavalo u prijestonici.
Plan Beograda, koji je podržavao i tadašnji premijer Savezne Republike Jugoslavije Momir Bulatović, bio je da se svi koji se suprotstave vojsci budu uhapšeni i odvedeni u vojni zatvor u Nišu. Grupa Cetinjana odlučila je da se organizuje, brani Crnu Goru i suprotstavi se Miloševićevim paravojnim i vojnim formacijama. Među njima je bio i Dušan Glendža koji kaže da je neistina ono što je Paunović govorio pred Anketnim odborom.
- U to vrijeme Milan Vujanović, koji je bio načelnik OB Cetinje, pozvao me u stanicu policije i rekao da je trenutak i da država traži da se formira jedinica koja bi pružila otpor prosrpskim snagama, među kojima je bio najopasniji Sedmi bataljon. Ja sam to odmah uradio i za nekih dva dana uspio sam da okupim oko 200 mojih rođaka, kumova, drugova i prijatelja kojima sam zahvalan dok sam živ jer su u pravo vrijeme i na pravom mjestu bili u odbrani svoje zemlje - istakao je Glendža..
On tvrdi da Paunović nije ubirao simpatije policije i građana, te da ga niko nije doživljavao ozbiljno.
Na Anketnom odboru Paunović je tvrdio da je on taj koji je od Vojske Jugoslavije spasio tadašnjeg vođu Druge pobunjene patriotske grupe na Cetinju Božidara Boba Bogdanovića, za koga je Vojska planirala da ga odvede u Niš. To je, kaže Glendža, još jedna u nizu Paunovićevićevih manipulacija.
- Postojala je druga ekipa mog brata i druga Boba Bogdanovića koji je išao na Lovćen da bi pokušao da očuva naš simbol slobode. Međutim, policija je odigrala svoju igru. Bio je dogovor da Sedmi bataljon ne može ići gore na Lovćen da se ne bi sukobili. Međutim, gospodin Paunović i njegova ekipa su propustili Sedmi bataljon, prebili su našeg brata, a kasnije, oko četiri sata ujutro, zvao me je njegov saradnik i borac, patriota Željko Kaluđerović i rekao što su sve uradili i da moram pod hitno blokirati Lovćensku ulicu da ne bi odveli u Niš njega i još jednog momka koji je bio član DB-a. Ja sam odmah okupio svoju jedinicu. Tom prilikom nijesam obavijestio policiju, tj. Milana Vujanovića o tome, nego smo samoinicijativno otišli i blokirali Lovćensku ulicu - napominje Glendža.
Duško Glendža, koji je učestvovao u patriotskim pobunama protiv režima Slobodana Miloševića, uputio je otvoreno pismo medijima u kojima demantuje tvrdnje Milana Paunovića pred poslanicima Skupštine Crne Gore. Jedino što je očigledno, kaže Glendža, jeste da sve ovo Paunović radi uz pomoć aktuelne vladajuće većine.
T.K.

Glendža: Mir i stabilnost na Cetinju očuvali hrabri građani, a ne Paunović, njega niko nije doživljavao ozbiljno

Neprikosnoveni vođa parlamentarne većine, Andrija Mandić, svjesno je, bez azora, otkrio političku agendu.
Priča na Anketnom odboru trebalo je da posluži za sprovođenje političke tajne agende koja je postala javna na Skupštini Crne Gore, a koja ukratko znači revizija istorije iz vremena Slobodane Miloševića i Momira Bulatovića i forsiranje priče da je Đukanovićeva kriminalna Crna Gora ključni uzrok svih zala koja su snalazila Srbe ali i ostale građane i u Srbiji i u Crnoj Gori.
Pogledajte televizijski prilog.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DVuKYYX3-6dg&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Draško Đuranović

Siniša Adamović

(VIDEO) Tajna agenda postala javna: Mandić i Knežević revidiraju istoriju iz vremena Slobodana Miloševića i Momira Bulatovića

Čekalo se na ovo, čekalo, najavljivalo i pripremalo; jedino se nije znalo ko je glavni glumac... &nbsp; Sad ga znamo: Milan Paunović, nekadašnji šef policije Crne Gore, policijski penzioner koji i nakon penzionisanja radi dvije decenije u policiji, dragovoljno se prijavio za svjedoka. &nbsp;&nbsp; Ne, ne za svjedoka pokajnika. Već tobože za - svjedoka pravednika. &nbsp;&nbsp; Tačno tako! Milan Paunović je na Anketnom odboru odglumio čovjeka koji je, jedini i uvijek, bio pravednik u vremenu sile i nepravde; koji je, jedini i uvijek, ustajao da se bori protiv opakih kriminalaca na vlasti iz vremena Mila Đukanovića. &nbsp; Preživio je Đukanovićevu vlast u kojoj je, na raznim odgovornim funkcijama, bio pune tri decenije. &nbsp; Ali kako? SELEKTIVNO SJEĆANJE &nbsp; Bilo je teško, baš teško?! &nbsp; Jer, Milan Paunović je – bar tako reče na Anketnom odboru - bio nesrećni policijski funkcioner, a vrlo često i nevina žrtva kriminala pod okriljem države. I ne samo on, nego i njegova porodica. Posebno sin kojeg su zbog oca, policajca-pravednika, pretukle ,,crne trojke“ posred Podgorice.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025060319068_4c4f7e07aa14d682ec2fa2461befe91239b63ffa67b87d4e618b4d38956ac1a0.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025060319068_4c4f7e07aa14d682ec2fa2461befe91239b63ffa67b87d4e618b4d38956ac1a0" data-rendition-name="original" width="1043" height="729" loading="lazy" alt="NA METI OD STARIH SARADNIKA: Veselin Veljović "> <figcaption>NA METI OD STARIH SARADNIKA: Veselin Veljović(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Baš one ,,crne trojke“ što su tukle i ubile Duška Jovanovića, što su - na jedan mig svog tvorca Veselina Veljovića - u kam zatucale srpske pjesnike i srpske političare u Crnoj Gori... I sve one koji se drznu da misle svojom glavom... O srpskim paravojnim formacijama, o Sedmom bataljonu, o Miloševićevim i Šešeljevim hordama zla - Paunović nije ni zucnuo. Ili ih nije vidio, ili mu nijesu smetali radikali iz bratske Srbije. &nbsp;&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250603190612_f37d169b69f5c70bf64f3f8fa28ad479398769c3614fb1fd0e013f9005502b80.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250603190612_f37d169b69f5c70bf64f3f8fa28ad479398769c3614fb1fd0e013f9005502b80" data-rendition-name="original" width="1280" height="720" loading="lazy" alt="SJEĆA LI IH SE PAUNOVIĆ: Pripadnici Sedmog bataljona Vojne policije u Crnoj Gori 1999. godine "> <figcaption>SJEĆA LI IH SE PAUNOVIĆ: Pripadnici Sedmog bataljona Vojne policije u Crnoj Gori 1999. godine(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Zašto se onda javio nakon toliko vremena, zbog čega je naprasno odlučio da govori o tom zlom dobu? &nbsp; Kaže da je imao samo jedan – sveti i časni - motiv da progovori nakon tri decenije. &nbsp; ,,Da ne bi više jedna majka zaplakala u Crnoj Gori“, prozborio je drhtavim glasom Milan Paunović... &nbsp; PAUNOVIĆEVA BRIGA O SUZAMA &nbsp; Da ne bi više jedna majka zaplakala u Crnoj Gori... Stvarno, to je bio motiv? &nbsp; A što je sa majkama koje su plakale dok je Paunović ćutao i čuvao svoj policijski posao? Đe su se to, u kom kraju srca ili duše Milana Paunovića - iz ponosne i mučeničke Velike - sakrile emocije kada su plakale neke majke iz Bosne i Hercegovine? &nbsp;&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250603190612_462d0764d1ce349ffcbdfde8ad846864667439af8b4f67187fe1fdebcef020e6.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250603190612_462d0764d1ce349ffcbdfde8ad846864667439af8b4f67187fe1fdebcef020e6" data-rendition-name="original" width="299" height="168" loading="lazy" alt="ZLOČIN BEZ KAZNE: Podsjećanje na deportaciju izbjeglica iz BiH"> <figcaption>ZLOČIN BEZ KAZNE: Podsjećanje na deportaciju izbjeglica iz BiH(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  One majke nesrećnih Bošnjaka i Muslimana - izbjeglica - koje je crnogorska policija 1992. godine, baš kad je Milan Paunović bio načelnik uprave milicije, deportovala vojsci koljača Radovana Karadžića i Ratka Mladića. &nbsp; Jesu li njihove suze bile manje važne od Paunovićevog opstanka na poslu? &nbsp; O tome nije bilo ni riječi, niti su ga prijatelji iz vlasti - Andrija Mandić i Milan Knežević pitali, niti su se poslanici opozicije dosjetili da pitaju. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250603190640_fecd6dbdd047a3283c4f05b5e1056b49af819d4428680f0635b9d2c572edeef9.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20250603190640_fecd6dbdd047a3283c4f05b5e1056b49af819d4428680f0635b9d2c572edeef9" data-rendition-name="original" width="1000" height="666" loading="lazy" alt="PAUNOVIĆEVI NALOGODAVCI: Andrija Mandić i Milan Knežević"> <figcaption>PAUNOVIĆEVI NALOGODAVCI: Andrija Mandić i Milan Knežević(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Pustili su da Milan Paunović crnogorskoj javnosti ponudi priču da je on, baš on – koji je svojevremeno postavio Veselina Veljovića za komandanta specijalaca – tek kasnije saznao da je baš Veljović organizovao ,,crne trojke“. I da je Paunović, kao šef crnogorske policije koji je angažovao Veljovića, sve vrijeme ćutao. &nbsp; Zašto je on tada ćutao, ako je sve znao? &nbsp; U ta surova vremena, priznao je Paunović, zamuckujući a glumeći neprijatnost, u ta mučna vremena nije bilo pametno da priča, ako želi da zadrži posao koji je godinama ćuteći radio. A sada bi Paunović – opet po svaku cijenu, valjda ostanka na poslu i neke nagrade - da priča nove priče iz starih vremena. &nbsp; Svake vojske vojnik danas priča o moralu, principima i poštenju. &nbsp; MRTVI NE GOVORE &nbsp;&nbsp; Čovjek koji je decenijama ćutao pred živima, sad priča o njima - kad su mrtvi. &nbsp; Kaže Paunović da je svašta govorio ministru Vukašinu Marašu. Ali, Maraš odavno nije među živima, ne može da mu odgovori. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250603190640_1051420471c575ebd03814a1e5f0b805655dc6d39338924a518b013836e1c2b3.jpg" data-media-id="editor_4" data-image-id="20250603190640_1051420471c575ebd03814a1e5f0b805655dc6d39338924a518b013836e1c2b3" data-rendition-name="original" width="1772" height="942" loading="lazy" alt="ŽRTVA NAKNADNE REVIZIJE PROŠLOSTI: Vukašin Maraš, nekada čelni čovjek bezbjednosnog sektora"> <figcaption>ŽRTVA NAKNADNE REVIZIJE PROŠLOSTI: Vukašin Maraš, nekada čelni čovjek bezbjednosnog sektora(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Svašta je, kaže aunović, pričao i sa Goranom Žugićem. Ali i Žugić ne može da progovori. Ne može da svjedoči i javnosti saopšti: da li je tog 14. januara 1998, kada su bataljoni Momira Bulatovića krenuli da osvajaju staru zgradu Vlade u ulici Jovana Tomaševića, da li je te večeri baš Paunović policajcima sugerisao da spuste oružje? &nbsp; Tobože da bi sačuvali mir, a stvarno da bi puštili Bulatovićeve ljude da zauzmu zgradu Vlade. Da, bilo bi to uzbudljivo svjedočenje da Žugić može koju riječ da kaže Paunoviću I da pojasni kako su baš specijalci Veselina Veljovića spasili i spriječili upad u zgradu Vlade. &nbsp;&nbsp; Ali, ne, ne mogu mrtvi da progovore. I Paunović to zna. I sebe prikazuje kao heroja mira. Ovako, ispada kako je on, a ne pokojni Bobo Bogdanović, na Cetinju u doba NATO intervencije, pokazao kuraž da se, predvodeći Cetinjane i brojne građanske aktiviste, na Ivanovim koritima odupre invaziji Sedmog bataljona. &nbsp; Bobo Bogdanović danas ne može da govori. A pričao bi, kako mu je vazda I bastalo. &nbsp; ISTINA NAĐE PUT Oni koji su živi, pokazali su koliko je čvrsta istina Milana Paunovića. &nbsp; Eto, upravo smo juče saznali da je Bato Vujošević, crnogorski pjevač, bio pripadnik ,,crnih tojki” koje su, po verziji Paunovića, prebili njegovog sina. Svi koji poznaju Bata Vujoševića znaju koliko je istine u Paunovićevim tvrdnjama kada govori o ,,crnim tojkama”. &nbsp;&nbsp;&nbsp; Baš kao što sam Paunović zna zašto ćuti o aferi S.Č. Ni glasa da pušti o sramnom namještanju i uništavanju života, ne samo tadašnjeg tužioca Zorana Piperovića i njegove porodice, već i porodica svih drugih koje je targetirao. &nbsp; Ali, zna se zašto Milan Paunović ćuti o živima. Jer se - baš kao u aferi S.Č. - pokazala podlost postupanja visokog policijskog funkcionera. &nbsp; Jasno je svima koji malo znaju što se zbivalo u Crnoj Gori tokom posljednje tri decenije. Zato je priča Milana Paunovića, osim vlastite želje da se prikaže herojem iz sjenke, bila jedna - velika, osmišljena, predstava za javnost. &nbsp; MUČNA PREDSTAVA ZA JAVNOST Da, Paunović je bio glumac u komadu koji su osmislili vođe parlamentarne većine, oni koji su 21. maja 2006. godine – tugovali što je Crna Gora postala nezavisna država. &nbsp; Samo se tako, kao prizemna režija, može tumačiti da je onaj Momčilo Leković, vječiti student prava, mogao da spremi slike Veselina Veljovića u A4 formatu i prije nego je Paunović davao iskaz. Ili da je Paunović čitao odgovore na pitanja Milana Kneževića... Da, sve je bio političko pozorište, da bi javnosti poslali poruku pni isti, sada političari na vlasti, koji su nekad &nbsp;su nekad bili vojnici i Slobodana Miloševića i sada Aleksandra Vučića.&nbsp; I koji žele da se ponovi ona &nbsp;predreferendumska mantra: da je Crna Gora država kriminala i da zato ne zaslužuje da postoji.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250603190632_80ec22216f9f2c624cc0a2bcc2a2590bdc694cb23bb7f148f4d46e97e7dc375b.jpg" data-media-id="editor_5" data-image-id="20250603190632_80ec22216f9f2c624cc0a2bcc2a2590bdc694cb23bb7f148f4d46e97e7dc375b" data-rendition-name="original" width="1000" height="498" loading="lazy" alt="REŽIJA: Momčilo Leković na Anketnom odboru unaprijed zna koga će Paunović da pomene"> <figcaption>REŽIJA: Momčilo Leković na Anketnom odboru unaprijed zna koga će Paunović da pomene(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  To je bila ključna uloga Milana Paunovića. Da pljune na svoj policijski posao koji je obaljao duže od trideset godina, da krivicu prebaci na one koji mu ne mogu odgovoriti i da podrži priču svojih novih političkih mentora: avgustovske vlasti koja ga je – preko Alekse Bečića - odlikovala prošle godine. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250603190636_08aa08316a85fa220f01289a0eaebb535abb74a033932f9bdc1d3a2a8cb278e3.jpg" data-media-id="editor_6" data-image-id="20250603190636_08aa08316a85fa220f01289a0eaebb535abb74a033932f9bdc1d3a2a8cb278e3" data-rendition-name="original" width="526" height="643" loading="lazy" alt="SVAKI NADREĐENI JE DOBAR NADREĐENI: Ministar Šaranović uručuje 2024. zahvalnicu Paunoviću "> <figcaption>SVAKI NADREĐENI JE DOBAR NADREĐENI: Ministar Šaranović uručuje 2024. zahvalnicu Paunoviću(Photo: Fejsbuk)</figcaption> </figure>  Da li će Paunović dobiti nakon jučerašnjeg istupa još neku nagradu? Viđećemo, ali – ako ćemo pravo – sve što dobije zaslužio je.&nbsp; Baš kao i Crna Gora u kojoj kojoj ovakvi ljudi postaju svjedoci pravdenici. &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;

Milan Paunović, lažni svjedok-pravednik?!

Kada smognete hrabrosti i skupite mudrosti da jasno izjavite kako je politika Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića uzrok svih ratova, agresija, etničkih čišćenja i genocida na prostoru bivše Jugoslavije, te kada bez zadrške osudite politiku i ponašanje svih njihovih saradnika, organizacija i političkih partija u Crnoj Gori, tada nećete imati problema da se, u društvu civilizovanog svijeta 21. vijeka, jasno i bez zadrške izrazite o temama kao što su rat u Bosni i Hercegovini, napad na Dubrovnik, genocid u Srebrenici, etničko čišćenje na Kosovu i NATO bombardovanje, kazao je funkcioner Evropskog saveza Miloš Đuričković.
Đuračković se na mreži X osvrnuo na navode Kabineta predsjednika Crne Gore da Jakov Milatović poštuje odluke međunarodnih sudova, koji su, kako navode, nesporno utvrdili da je sukob u BiH imao i karakter međunarodnog oružanog sukoba.
Iz Kabineta predjsednika saopštili su da je izjava Milatovića izrečena na Parlamentarnoj skupštini NATO-a povodom obilježavanja tri decenije od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, dio je ukupnog konteksta tog obraćanja i sama za sebe ne, kako su kazali, odražava kompleksnost i težinu događaja u Bosni i Hercegovini devedesetih.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 66.6234%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fpolitika%2Fkabinet-predsjednika-milatovicevu-spornu-izjava-objasnjava-kao-dio-ukupnog-konteksta-obracanja-kriv-im-dps&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
 
Đuračković ističe da ni danas, "pojedini politički subjekti poput SNP-a, Demokrata i ZBCG-a, koji su proizvod ili sekundarni proizvod najmračnije i najtragičnije politike na ovim prostorima u 20. vijeku, politike Slobodana Miloševića, nijesu smogli snage da građanima upute izvinjenje za svoje pogrešno djelovanje i djelovanje svojih prethodnika".
- Ako njihovi mlađi nasljednici ne osjećaju odgovornost da se izvine, mogli bi makar iskreno i jasno iznijeti svoj stav o toj politici i tim događajima. Dok god to ne uradite, nećete biti u stanju da na ove teme sastavite ni prostu proširenu rečenicu, a da pritom ne izazovete međunarodni skandal i osudu svakog razumnog čovjeka. Ako se pitate zašto u Crnoj Gori nema pomirenja i zašto je netrpeljivost porasla vašim dolaskom na vlast, razlog leži u tome što se nikada nijeste ogradili od politike svojih političkih i ideoloških očeva, niti ste odbacili one koji i danas, na perfidniji način, sprovode istu tu politiku - naveo je Đuričković.
U prihvatanju činjenica, preuzimanju odgovornosti i izvinjenju za greške, zaključuje on, leži razlika između velikih i malih ljudi.
<div class="embed-block"><div style="max-width: 640px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48.583%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fwww.facebook.com%2Fmilos.djurickovic%2Fposts%2F10232997958664916%3Fref%3Dembed_post&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Đuričković Milatoviću: Kada smognete hrabrosti da izjavite da je politika Miloševića i Karadžića uzrok agresija tada nećete imati problema da se izrazite o ratu u BiH

Rečenica o povratku u devedesete godine na Balkanu često se ponavlja i pretvara u frazu, jer joj se ne pripisuje njeno stvarno ozbiljno značenje.
Često se, naime, uopšte ne razumije što su države nastale na prostoru bivše Jugoslavije izgubile devedesetih godina, kad su zbog nacionalističke socijalne dinamike, koju je režim Slobodana Miloševića uspostavio krajem osamdesetih, u devedesetima bile blokirane velikosrpskom agresijom.
"Krema" srpske akademske zajednice sredinom osamdesetih je osmislila Memorandum SANU, kao policy project stvaranja velike Srbije. Do koje je mjere ta "krema" živjela izvan globalnog konteksta govori činjenica da je projekat bio zasnovan na etatističkom realsocijalističkom modelu, a da nisu vidjeli notornu stvar – da je svijet pred velikim talasom demokratizacije i da se totalitarni poredak raspada.
Strašno je, međutim, to što je zbog projekta što su ga osmislili Miloševiću, a koji je on sprovodio, u ostalim državama bivše Jugoslavije procesi demokratizacije u Srednjoj i Istočnoj Evropi prošao mimo ovog političkog interesa u ovim državama. Prostor bivše Jugoslavije zato je inicijalno posve izostao iz projekta Delorsovih krugova, a jedino je Slovenija uspjela da izbori status kandidatkinje za članstvo, uprkos tome što nije bila dio projekta predsjednika Evropske komisije u dva mandata – od 1985. do 1995. godine.
<h2>Izvlačenje Hrvatske iz balkanskog konteksta</h2>
Put u članstvo Unije za Hrvatsku trasiran je drugim pravcem, zaključcima Solunskog samita na kraju grčkog predsjedanja EU u junu 2003. godine, kojim je, uostalom, otvoren put za proširenje EU na Zapadni Balkan, nakon velikog praska proširenja 2004. godine, koji je obuhvatao i Sloveniju.
Devedesetih je Balkan bio izvan evropskog političkog konteksta. U balkanskim državama koje su bile fokusirane na nacionalizam i rat, ispod radara su prolazili ključni procesi – od pada Berlinskog zida do izgradnje demokratskih institucija i procesa ekonomske i političke standardizacije sa zajedničkom evropskom pravnom stečevinom, što se odvijao u ostatku Srednje i Istočne Evrope.
Slovenija je svoju priliku otvorila odmah nakon Brionskog primirja, ali je još dugo unutar EU tretirana s nepovjerenjem. Hrvatska je svoju šansu počela stvarati tek nakon pobjede nad agresorom (koja je uspostavljena prema nekim interpretacijama 1995, ali zapravo tek 1998. završetkom procesa mirne reintegracije Podunavlja) i, daleko važnije, slomom populističkog režima 3. januara 2000. godine, drugim prenosom vlasti i početkom „evropske tranzicije”.
Tek je tada Hrvatska počela da izlazi iz konteksta „Miloševićeve prijetnje”, a zanimljivo je da je već proces svrgavanja Miloševića 5. oktobra 2000. prolazio na marginama pažnje hrvatske javnosti. Izvlačenje Hrvatske iz balkanskog konteksta bio je politički projekat i administracije Ivice Račana, ali i one Iva Sanadera, a široki konsenzus o tom projektu uspostavljen je stvaranjem parlamentarnog Nacionalnog vijeća za praćenje pristupnih pregovora. Taj konsenzus umjerene ljevice i desnice, udruženih oko ciljeva pristupanja EU, ali i NATO-u, obilježavao je i slovensku političku arenu – od kraja procesa osamostaljivanja, pa do ostvarivanja tih temeljnih zajedničkih ciljeva.
<h2>Patogeni pritisak Srbije na susjede</h2>
Nažalost, slomom projekta Memoranduma SANU, patogeni uticaj projekta velike Srbije na Balkanu nije bio obustavljen. Umjesto priznanja poraza, „utemeljitelji” projekta oblikovali su Memorandum II, kojem je cilj bio negiranje odgovornosti za procese iz devedesetih, dakle i činjenice da je režim u Beogradu i pred Međunarodnim sudom u Haagu (ICJ), i pred Međunarodnim sudom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, označen kao odgovoran za nekažnjavanje i nesprečavanje zločina genocida.
Smjenom administracije Borisa Tadića, koja je sprovodila pogodbenu tranziciju, sporazum mekog krila starog režima i mekog krila demokratske alternative, provedenom 2012. godine, Srbija ponovno ulazi u razdoblje vladavine opcija posvećeni velikosrpskom konceptu, ali ovog puta, po uzoru na Putinov imperijalni projekt u Rusiji – takozvani "ruski svijet".
Nakon 13 godina vladavine, pritisak autoritarne vlasti u Srbiji na susjedne države postaje izrazito patogen. Manji entitet u Bosni i Hercegovini (Republika Srpska) tretira se kao konstitutivni dio "srpskog sveta", a vlasti u Beogradu snažno podstiču Dodikov secesionizam. Iako je odnos prema Crnoj Gori kao organskom dijelu "srpskog sveta" mrvicu rezervisaniji nego što je odnos prema Dodikovom entitetu, u Crnoj Gori je uspostavljena kontrolna vlast u rukama velikosrpske opcije, predvođene Andrijom Mandićem. Ta kontrolna vlast koja sprovodi interese Beograda uvijek može blokirati nominalno proevropsku administraciju premijera Milojka Spajića i predsjednika Jakova Milatovića.
Najgori je pritisak na Kosovo, koje je u septembru pretprošle godine bilo izloženo terorističkom upadu paravojnih snaga naoružanih i kontrolisanih od strane režima u Beogradu. Ključni akter terorističke akcije i dalje uživa punu zaštitu Vučićevog autoritarnog režima. Sve su očitije i aspiracije za pretvaranje dijela Sjeverne Makedonije u područje "srpskog sveta". Tom projektu komplementaran je bio drugi sličan projekat – projekat Otvorenog Balkana, kojim se na Zapadnom Balkanu htjelo uspostaviti prostor asimetričnih odnosa s dvjema fokusnim tačkama, Beogradom i Tiranom, i pretvoriti koncept "regionalne integracije" u okvir za velikosrpski i velikoalbanski projekt.
Zbog reakcije Evropske unije, prije svega Njemačke, projekat Otvoreni Balkan morao je "ustuknuti" pred evropskim, odnosno njemačkim projektom Berlinskog procesa, koji je zasnovan na evropskim principima ravnopravnosti i matrične saradnje zemalja obuhvaćenih inicijativom. Međutim, u Beogradu to i dalje nije doživljeno kao ozbiljan politički poraz, a državne politike sistematski se vode u skladu sa uvjerenjem vrlo sličnom onom iz projekta Memoranduma SANU.
<h2>Očekivanja od Rusije i Trumpa</h2>
Naime, taj se projekat oslanjao na uvjerenje kako nikakve duboke socijalne promjene neće dovesti u pitanje etatistički model diktature, oslonjene na sovjetsku Rusiju. Isto tako, projekat "srpskog sveta" počiva na uvjerenju o tome kako je samo pitanje vremena kad će totalitarna Rusija pokoriti i poraziti evropski model demokratskih sloboda, ljudskih prava i socijalno-tržišne privrede. Kad je počela Putinova opšta invazija na Ukrajinu, za one koji su modelirali projekat "srpskog sveta", to je bila naznaka početka kraja Evropske unije.
Za one koji su modelirali Vučićeve politike agresija na Ukrajinu je bila "proxy rat", ali prije svega rat koji Rusija na teritoriju Ukrajine vodi, da bi srušila slobodni svijet i Evropsku uniju.
Od novog mandata predsjednika Trampa očekuje se de facto isto: savezništvo s Rusijom u ime "zajedničkih vrijednosti", a protiv Evropske unije.
Razlika od Memoranduma SANU je samo u tome što je taj dokument "cvijeta inteligencije" počivao na uvjerenju da je etatistički komunizam vječan, a ovaj projekt počiva na uvjerenju kako su demokratiji i ljudskim pravima odbrojeni dani. Činjenica da se pokazalo kako je NATO, kao odbrambeni savez slobodnog svijeta, i te kako vitalan i kako je postao privlačniji nego što je bio prije opšte invazije Rusije na Ukrajinu, u tom svjetonazoru kao da ne postoji.
O EU se u tom pogledu na svijet govori kao o strukturi iz prošlosti, bez mogućnosti da preživi u novim uslovima, a projekat predsjednika Trampa tumači se blaženo naivno, bez njegovog elementarnog poznavanja.
<h2>Balkan kao izolovani vrijednosni sistem</h2>
Istina je, svako razdoblje u kome se lome epohe, za brojne države i za naddržavne strukture može biti izrazito rizično. Jasno je da je s početkom novog mandata predsjednika Trampa završilo razdoblje globalizacije, ali Evropska unija se tome u dobroj mjeri već prilagodila. Pitanja slobodne trgovine i carinskih barijera i pitanja odnosa globalnih aktera postaju napeta i osjetljiva, ali Unija odgovara novim javnim politikama. Pod pritiskom koncepta "srpskog sveta", međutim, državama na prostoru bivše Jugoslavije događa se isto ono što im se dogodilo i devedesetih.
Upadaju u zamku vrlo sličnu onoj koju im je tada nametnuo Miloševićev režim, a da se pritom uglavnom još nisu oporavile od posljedica te prethodne zamke. Danas su okolnosti daleko nepovoljnije nego što su bile devedesetih. Tada je na djelu bio optimizam što je pratio veliki demokratizacijiski talas, ekonomska konjunktura koja je pratila širenje na nova tržišta i spremnost konsolidovanih demokratija da prenose znanje na zemlje koje su se našle u poziciji da izlaze iz totalitarizma ili autoritarizma i da počinju izgrađivati demokratske ustavne modele, slobodno tržište i ono najosjetljivije, demokratsko građansko društvo.
Danas optimizma nema, a na Balkan se počinje gledati jednako kao što se na njega gledalo devedesetih – kao na prostor koji živi u izolovanom vrednosnom sistemu, koji nema gotovo ništa zajedničko s vrijednosnim sistemom konsolidovanih demokratija. Balkanske države ponovo se niti ne trude razumjeti što se događa sa Evropskom unijom, niti prate procese i odazive Unije na novu situaciji, ali očekuju da ih se tretira kao povlašćene. Kratak odsječak vremena u kome se ozbiljno razmišljalo o tome kako bi povratak zajedničkoj evropskoj politici proširenja mogao biti vrijedan za Uniju, nažalost, sada je propušten, i niko osim profesionalnih zagovornika proširenja (poput evropske komesarke za proširenje) ozbiljno ne razmišlja o tome da bi neka od zemalja u pretpristupnom dijalogu u okviru aktuelnog mandata Evropske komisije mogla "pokucati na vrata Unije".
To međutim nije krivica evropske elite, nego političkih elita koje su se ponovo našle zarobljene pritiskom svjetonazora koji nema ništa zajedničkog s vrijednostima evropske integracije. U takvim okolnostima ne treba očekivati relevantan interes institucija Unije za procese na Zapadnom Balkanu. Jedini način da se prostor Zapadnog Balkana/bivše Jugoslavije vrati na evropsku agendu je da domaće političke elite nađu snagu da odbace pritisak protivevropskog svjetonazora koji je „zarobio” ovaj prostor i u javni diskurs uvedu ona pitanja koja sada zaokupljaju Evropsku uniju, dakle pitanja zaštite zajedničkog ekonomskog prostora, prostora građanskih prava i individualnih sloboda, te prilagođavanja okolnostima u kojima je proces globalizacije bankrotirao.
Odgovor uz pomoć populističkog kvazisuverenizma, što ove države gura u Putinovu orbitu, gasi svaki evropski interes za procese što se u ovom dijelu Evrope odvijaju. Problem je, međutim, što će u savremenim uslovima biti još teže prevladati posljedice takvih pogrešnih politika, nego što je to bilo devedesetih. A vidimo da u devedesetima, osim Slovenije i Hrvatske, druge države u ovom prostoru nisu izbjegle razornom uticaju memorandumskog antidemokratskog etatizma.

Savremena zamka za Balkan opasnija od one iz Miloševićeve ere

Zamislimo sastanak koji se u petak održava u iranskom Vrhovnom savjetu za nacionalnu bezbjednost, dok njegovih dvanaest članova razmatra ustanak koji se širi zemljom. Tvrda struja obećava „odlučan obračun“ kako bi slomila demonstrante, baš kao što je to učinjeno 2017, 2018, 2019, 2022. i 2023. godine, piše Washington Post.
Međutim, predsjednik Masud Pezeškijan i njegovi saradnici gledaju iste snimke nasilne pobune koje kruže svijetom. Moraju shvatiti da se ovi protesti stalno vraćaju zato što se režim raspada — politički i ekonomski — i cijela zemlja to zna. Svaki talas represije rađa buduće proteste. Režim može ugasiti ovaj požar, ali šta je sa sljedećim, i onim nakon njega?
<h3>Režim na putu ka katastrofi</h3>
Iranski režim ide jednosmjernom ulicom ka katastrofi. Visoki evropski diplomata u Teheranu podijelio je tu procjenu sa mnom prije nekoliko godina i ona je i dalje tačna. Iran ima snažne bezbjednosne alate, ali oni rđaju. Režim nije uspio da zaštiti svoje saveznike — Hamas u Gazi, Hezbolah u Libanu i predsjednika Bašara al-Asada u Siriji. A što je najvažnije, Iran nije uspio da zaštiti sam sebe od izraelskog sistematskog napada u junu. Režim trpi niz poraza, navodi Washington Post.
„Islamska Republika danas je režim zombija“, tvrdi Karim Sadžadpur iz Carnegie Endowment for International Peace. „Njena legitimnost, ideologija, ekonomija i vođa su mrtvi ili na samrti. Ono što je održava u životu jeste smrtonosna sila. Ubija da bi živjela i živi da bi ubijala. Brutalnost može odgoditi sahranu režima, ali mu ne može vratiti puls“, kaže Sadžadpur.
Ajatolah Ali Hamnei, vrhovni vođa, u petak je održao prkosan govor, tvrdeći da su demonstranti „gomila vandala“ koja pokušava da ugodi američkom predsjedniku Donaldu Trampu. No Hamnei, slab ali nepopustljiv u 86. godini, srce je problema režima i živi dokaz njegove iscrpljenosti. Takođe, ne postoji očigledan nasljednik nakon smrti predsjednika Ebrahima Raisija u padu helikoptera 2024. godine.
<h3>Šta može učiniti Vašington?</h3>
Kako Sjedinjene Američke Države najbolje mogu pomoći pobunjenicima? Tramp je zaprijetio vojnim kažnjavanjem ukoliko Iran masakrira sopstvene građane, ali mu režim vjerovatno neće dati taj povod: Iran je u ranijim protestima izbjegavao obračun u stilu Tjenanmena i vjerovatno će to učiniti ponovo. Administracija predsjednika Trampa može sa saveznicima dodatno pojačati pritisak. To je jedan od razloga zašto bi Tramp trebalo da izbjegava udaljavanje prijatelja svojom opsesijom Grenlandom — potrebni su mu za rješavanje većeg pitanja Irana, piše Washington Post.
Teže pitanje za Vašington jeste da li bi trebalo prokrijumčariti Starlink terminale kako bi se prekinuo internet-mrak koji je Teheran nametnuo u petak. Administracija predsjednika Bajdena razmatrala je tu strategiju tokom protesta „Žena, život, sloboda“ 2022. i 2023. godine, ali je od nje odustala, plašeći se da bi to moglo ugroziti ključne krijumčarske rute koje koriste CIA i izraelske obavještajne službe. Možda ovoga puta korist nadmašuje cijenu.
Ove sedmice protesti su se proširili na svaku iransku regiju i svaku etničku grupu, ali još nijesu dostigli intenzitet ustanka iz 2022. i 2023. godine. Taj spontani masovni pokret započeo je kada su žene izašle na ulice osuđujući smrt u pritvoru Mahse Amini, koja je bila uhapšena jer je odbila da nosi maramu. Režimski obračun rezultirao je sa 551 poginulom osobom i više od 22.000 uhapšenih, prema izvještajima organizacija za ljudska prava. Bezbjednosne snage ubile su 104 osobe u događaju poznatom kao „Krvavi petak“ u septembru 2022. godine.
<h3>Protesti su se vratili, ali ovaj put drugačiji</h3>
Uprkos nasilnom gušenju pobune, tri godine kasnije izbila je nova. Nema vođu i možda nema jasan pravac, ali je snažna. Do ponedjeljka su protesti zabilježeni na više od 340 lokacija u svih 31 iranskoj pokrajini, prema Iran Wireu, onlajn mediju. Tokom sedmice demonstracije postaju sve šire i nasilnije, što pokazuju snimci na internetu, navodi Washington Post.
Ovogodišnji ustanak više pokreće bijes zbog iranskih ekonomskih neuspjeha nego zbog represivnih islamskih pravila mula. Godišnja stopa inflacije u Iranu porasla je na 42 odsto u decembru, a valuta je prošle godine izgubila više od polovine vrijednosti. Još jedna razlika ove godine jeste to što mnogi demonstranti podržavaju Rezu Pahlavija, sina iranskog šaha zbačenog u revoluciji 1979. godine. To ovoj pobuni daje konzervativniji, persijski nacionalistički ton i možda pogled okrenut ka prošlosti. Možda je ovo iranski „MIGA“ trenutak, navodi WaPo.
Neizvjesno je da li su tvrdolinijaši režima ove godine izgubili oštricu. Poput Sovjetskog Saveza u posljednjim godinama, bezbjednosne agencije su možda izgubile ideološku posvećenost i disciplinu. Bespomoćno su gledale kako su njihove snage poražene u Gazi, Libanu i Siriji. I same su trpjele istu pošast inflacije i ekonomske stagnacije kao i ostatak nacije. Nijesu slomljene, ali djeluju krhkije nego ranije.
<h3>Tonu sve dublje</h3>
Vratimo se onome što prolazi kroz glave tih 12 članova Vrhovnog savjeta za nacionalnu bezbjednost. Znaju da Iran stagnira. Budžet za sljedeću fiskalnu godinu vjerovatno će povećati poreze i smanjiti subvencije kako bi se finansirala odbrana. Očekuju političku tranziciju koja će doći kada Hamnei umre, ali za sada posrću naprijed kao ranjena i obeshrabrena nacija, piše Washington Post.
Dok članovi savjeta gledaju prema jugu, preko Persijskog zaliva, ka Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, vide susjede koji jure u zagrljaj vještačke inteligencije i dinamične ekonomske budućnosti. U međuvremenu, oni se drže represivnog, nazadnog režima koji jedva može da prehrani sopstveni narod. Revolucije je nemoguće predvidjeti. Ali kad pogledate Iran, jasno je da će se prije ili kasnije nešto slomiti, zaključuje Washington Post.

Washington Post: Iranski režim je uhvaćen u spiralu smrti

Skijališta Crne Gore neće dobiti 150 hiljada EUR pomoći od Vlade za pripremu zimske turističke sezone na skijalištu ski-centar Kolašin 1600, jer je Agencija za zaštitu konkurencije (AZK) utvrdila da bi to predstavljalo neusklađenu državnu pomoć.
Agencija je tako odlučila po zahtjevu Ministarstva turizma, na čijem čelu je Simonida Kordić, piše Dan.
Taj Vladin resor obratio se Agenciji početkom novembra, ukazujući na potrebu da se obezbijedi novac za održavanje višenamjenske sportske infrastrukture zbog pripreme zimske turističke sezone 2025/2026 na skijalištu Kolašin 1600, jer se odnosi na izgradnju i održavanje sportske infrastrukture koja ne utiče na trgovinu među državama članicama, niti na države u okruženju.&nbsp;
U prijavi je navedeno da višenamjenska sportska i skijaška infrastruktura skijališta ski-centra Kolašin 1600, sa pratećom opremom, s obzirom na to da je već određeno vrijeme u funkciji, zahtijeva i redovno održavanje. Stoga se planira obezbjeđivanje sredstava za održavanje višenamjenske sportske infrastrukture, a u cilju kvalitetne pripreme sezone i stavljanja u funkciju za predstojeću sezonu bezbjednog skijališta.&nbsp;
U prijavi su opisani i ciljevi mjera pomoći. Precizirano je da Vlada planira da opredijeli 150 hiljada EUR za održavanje višenamjenske sportske infrastrukture, a u cilju obezbjeđivanja preduslova za odvijanje zimske turističke sezone 2025/2026. i sportske sezone na skijalištu ski-centar Kolašin 1600.
„Potrebna sredstva planirana su za servisiranje tabača za snijeg, nabavku rezervnih dijelova, servis motornih sanki za bezbjednost na skijalištu, sanaciju skijaških staza, saniranje izlaza i uleta remont žičara K8 Troglava i K7 Klisura, obezbjeđivanja službe spasavanja i za druge troškove održavanja, a sve prema specifikacijama datim u prilogu dostavljene informacije“, navedeno je u rješenju koje je potpisao predsjednik Savjeta Agencije, Dragan Damjanović.
Agencija je, postupajući po prijavi, analizirala da li su Skijališta Crne Gore društvo u poteškoćama. Po EU regulativama, u tu kategoriju spada društvo ako je više od polovine njegovog upisanog osnovnog kapitala izgubljeno zbog akumuliranih gubitaka.
„U konkretnom slučaju, uvidom u Bilans stanja za 2024. godinu, ostvareni gubitak je minus 220,71 hiljadu EUR, rezerve nula, dok je osnovni upisani kapital 110 hiljada. Rezultat, nakon stavljanja u odnos ostvarenog gubitka i osnovnog kapitala, upućuje na podatak da je više od polovine osnovnog kapitala izgubljeno zbog akumuliranog gubitka“, navodi se u rješenju.
Agencija je zaključila da Skijališta Crne Gore u 2024. godini ispunjavaju uslove da se smatraju preduzećem u poteškoćama, ali da se regulativa ne može primijeniti na prijavljenu državnu pomoć od 150 hiljada, jer se ona smatra neusklađenom.

Odbijen zahtjev da Skijališta dobiju 150 hiljada EUR pomoći

Jak zemljotres, magnitude 5,1 stepeni Rihterove skale, osjetio se u 5.53 časova u Ređo Kalabriji, a brojni izvještaji stižu i iz Mesine i drugih područja Sicilije i Kalabrije.
Epicentar je, prema veb-sajtu italijanskog Nacionalnog instituta za geofiziku i vulkanologiju, bio u moru kod jonske obale na dubini od 65 kilometara, navodi agencija Ansa.
Prema sajtu Evropskog mediteranskog seizmološkog centra (EMSC) epicentar potresa jačine 5,1 stepeni po Rihterovoj skali je bio u Jonskom moru 62 km istočno od Ređo Kalabrije na dubini od 58 kilometara, prenose mediji.

Jak zemljotres pogodio Italiju

U proljeće 1923. godine, dok se Evropa već navikavala na fašizam, nasilne aneksije i političke progone, sudbina Crne Gore i njenih legitimnih predstavnika preselila se preko Atlantika. Među njima je bio i Jovan S. Plamenac, bivši crnogorski ministar, predsjednik Crnogorske narodne skupstine i premijer Vlade Kraljevine Crne Gore u egzilu (1919-1921), ali i politički vođa crnogorske suverenističke emigracije, borac za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore protiv velikosrpske okupacije i nasilne aneksije izvršene krajem 1918. Protjeran iz Italije po nalogu fašističke vlade Benita Musolinija nakon dogovora sa režimom Kraljevine SHS, Plamenac je utočište potražio u Sjedinjenim Američkim Državama. Njegov dolazak u Ameriku, administrativne prepreke, političke kontroverze i jasne poruke o statusu Crne Gore zabilježio je jedan od najuticajnijih svjetskih listova – The New York Times. U tekstu objavljenom 28. aprila 1923. godine, ovaj prestižni list ne samo da izvještava o proceduri prijema bivšeg crnogorskog premijera na Elis Ajlendu, već svjedoči o tadašnjem međunarodnom poretku, pravnom kontinuitetu crnogorske državnosti i upornom pokušaju da se glas porobljene zemlje ne utiša. U nastavku donosimo integralni prevod tog teksta, kao dragocjeno istorijsko svjedočanstvo koje baca snažno svjetlo na političku sudbinu Crne Gore i njenu borbu za Pravo, Čast i Slobodu. "Primaju bivšeg premijera, ali uz jamčevinu; Nalog Ministarstva rada oslobađa Crnogorca sa Elisa Ajlenda. Po nalogu Ministarstva rada u Vašingtonu, Jovan S. Plamenac, samoproglašeni predsjednik vlade politički nepostojeće monarhije Crne Gore, koji je po dolasku ovamo u subotu bio upućen na Elis Ajlend, juče je primljen u ovu zemlju uz polaganje jamčevine. Kako Plamenac ne govori engleski, njegov slučaj je pred komesarom zastupala gospođica Vera Petrović, mlada kćerka dr Vladimira Petrovića, čije posjetnice ga predstavljaju kao izvanrednog i opunomoćenog ministra Crne Gore. Ona je komesaru Todu saopštila da je Plamenac dvije godine bio zarobljenik Austrijanaca i da je došao ovamo isključivo u ličnoj misiji, koja će trajati svega nekoliko mjeseci. Plamenac je putovao sa diplomatskim pasošem koji je izdala crnogorska Vlada 1920. godine, a koji je 2. aprila ove godine ovjeren u Američkom konzulatu u Rimu, uz sljedeću napomenu: „Gore navedena viza odobrava se u skladu sa uputstvima primljenim od Američke ambasade u Rimu, datiranim 2. aprila. Ambasada je ovlašćenje za izdavanje ove vize dobila od Stejt departmenta pod datumom 1. aprila.“  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260110080152_8befca2545ec9bc9422ed56d718cfd5d03a888fd41b7bc068642146c81e7f47d.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260110080152_8befca2545ec9bc9422ed56d718cfd5d03a888fd41b7bc068642146c81e7f47d" data-rendition-name="original" width="672" height="645" loading="lazy" alt="NY"> </figure>  Istaknuto je da Imigraciona služba po ovlašćenjima ima prvenstvo nad konzularnom službom. Putnik može biti potvrđen od strane diplomatskog kora, a ipak biti neprihvatljiv zbog mentalnih ili fizičkih razloga, ili zbog popunjene kvote zemlje iz koje dolazi. U slučaju Plamenca, službenici na Elis Ajlendu nijesu bili sigurni kakvu proceduru treba primijeniti zbog političkih komplikacija koje proizlaze iz ujedinjenja Crne Gore sa Jugoslavijom, čija je kvota već popunjena. Komesar Tod je zato pitanje uputio Vašingtonu. Takođe su primljena uputstva da se dopusti ulazak i Mihailu Tomiću i Aleksandru Đokiću, pomoćnicima Plamenca. <h2>Teškoće tokom intervjua</h2> Grupa je otišla u hotel „Netherland“, gdje je bio zakazan intervju sa Plamencem, kome su se njegovi sunarodnici uvijek obraćali sa „Vaša ekselencijo“. Intervju je bio praćen jezičkim poteškoćama, koje su prevazilažene prenošenjem pitanja Plamencu preko engleskog, francuskog, italijanskog i, konačno, srpskog jezika. Da li je tokom tog procesa prevođenja i ponovnog prevođenja snaga Plamenčevih izjava bila oslabljena, sagovornik vjerovatno nikada neće saznati, ali mu se činilo da su mnogi dugi Plamenčevi odgovori zahtijevali svega pola tuceta engleskih riječi da bi se prenijela njihova suština. Svedena na jednu izjavu, Plamenčeva poruka američkom narodu glasila je ovako: „Povodom mog dolaska u Sjedinjene Američke Države, mnogi listovi su objavili netačne izvještaje o crnogorskom pitanju, o meni lično i o svrsi moje posjete - bez sumnje u dobroj namjeri, ali nedovoljno obaviješteni. Tako je pogrešno navedeno da sam došao da u Njujorku osnujem crnogorsku vladu; takođe da sam bio pukovnik u crnogorskoj vojsci i da sam tokom rata bio diplomatski predstavnik Crne Gore u Carigradu“. „Umjesto toga, moja karijera je bila isključivo politička i parlamentarna: bio sam poslanik u Crnoj Gori, državni savjetnik, član vlade i predsjednik vlade. Najzad, 1918. predvodio sam ustanak protiv francusko-jugoslovenskih okupacionih trupa, koje su samovoljno i nasilno proglasile aneksiju Crne Gore Jugoslaviji. Ustanak je bio zamišljen, organizovan i vođen od strane mene lično, a obustavljen po mom naređenju nakon apela predsjednika Vilsona, upućenog iz Pariza, da se poštedi prolijevanje krvi, uz obećanje crnogorskom narodu potpune obnove njegovih sloboda i njegove države, na isti način kako je to bilo priznato Belgiji i Srbiji. <h2>Nade u slobodu naroda</h2> „Na Mirovnoj konferenciji u Parizu branio sam stvar svoga naroda. Javnosti je poznato da se crnogorski narod drži u potčinjenosti od strane jugoslovenskih trupa; ipak, suverenitet Crne Gore ovom okupacijom nije pravno poništen. Za mnoge države Crna Gora i dalje postoji kao suverena država de facto i de jure. Što se tiče Sjedinjenih Američkih Država, Crna Gora za njih uvijek postoji de jure, jer ova zemlja nikada nije potpisala nijedan međunarodni ugovor kojim bi priznala ukidanje suvereniteta Crne Gore“. Govoreći o svom pasošu, rekao je da vjeruje da su Sjedinjene Američke Države dozvolile izdavanje vize, vođene simpatijama koje Vlada gaji prema njegovom narodu. Plamenac je izjavio da je razlog njegovog dolaska ovamo sasvim privatne prirode i da će se u ovoj zemlji zadržati samo kratko vrijeme. „Da li vjerujete da će autonomija Crne Gore biti obnovljena?“ „Kao rodoljubivi Crnogorac, čvrsto vjerujem u vaskrsenje svoje zemlje i da će nepravde učinjene mome narodu biti ispravljene.“ Na kraju intervjua, Plamenac je izjavio da su Sjedinjene Američke Države i Crna Gora bile jedine dvije nacije koje su ušle u Svjetski rat sa nesebičnom namjerom, bez ikakve ideje o teritorijalnom dobitku. „Kao što je Srbija, napadnuta od Austrije, pozvala Crnu Goru u pomoć, tako su Saveznici pozvali Sjedinjene Američke Države da pomognu u dobijanju rata“, dodao je, zaključuje se u tekstu Njujork tajmsa.

Tag: slobodan-milosevic